Vodič kroz Kaliforniju (IV dio): Mammoth Lakes, Mono Lake & Bodie State Historical Park

Nakon dva prelijepa dana provedena u obilasku nacionalnog parka Yosemite, u srijedu naveče smo stigli u Mammoth Lakes, gradić u istočnoj Kaliforniji, sa populacijom od oko 8 hiljada stanovnika. Iscrpljeni od aktivnog dana u prirodi, željeli smo pronaći neki restoran za večeru, a zatim i adresu smještaja koji smo rezervisali. Zaustavili smo se na mračnom, pustom parkiralištu i tu izgubili nekoliko minuta pokušavajući da pronađemo naplatni automat. Temperatura vani je bila osjetno niža nego u dotadašnjim boravištima, pa smo pojurili na drugu stranu ceste da što prije nađemo restoran koji smo odabrali pomoću Yelp aplikacije.

Lake Mary, Mammoth

Iako po mraku nisam mogao mnogo toga razaznati, po arhitekturi se dalo naslutiti da se radi o tipičnom zimovalištu. Smjestili smo se u restoran Campo, koji se nalazi faktički u centru grada, gdje nas je dočekala izuzetno druželjubiva hostesta. Još jedanput sam bio iznenađen profesionalnošću i ljubaznošću Amerikanaca. Odlično sam znao da je ona plaćena za to, ali njeno ponašanje iako izuzetno srdačno, nije djelovalo usiljeno. Hrana u restoranu je bila uskusna, a porcije izuzetno obilne, budući da je moj ogromni tanjir bio napunjen rižotom skoro do samih rubova.

Večera u restoranu Campo u Mammoth Lakes

Nakon večere smo se vratili nazad u automobil i odvezli do smještaja, lociranog u pomalo zabačenoj i tamom okupanoj ulici. Na recepciji nas je dočekao gospodin srednjih godina, i dok su moji domaćini završavali standardne procedure, ja sam se zabavljao posmatrajući kreativno izrezbarene bundeve postavljene ususret Halloweenu. Smještaj koji smo rezervisali nosi ime Edelweiss Lodge, a obuhvatao je prizemlje drvene vikendice sa dnevnim boravkom, kuhinjom, kupatilom i jednom spavaćom sobom. Izuzetno pristojan smještaj, osim sofe na kojoj sam ja spavao, ali od takvog vida kreveta rijetko i možete očekivati udobnost.

Twin Lakes, Mammoth

Sutradan smo se spakovali po ko zna koji put u posljednjih nekoliko dana, i zaputili se prema grupi jezera smještenoj južno od samog gradića. Moram biti iskren i priznati da mi se krajolik, iako lijep, ponajmanje svidio od svega dotad viđenog. S obzirom pretežno borovu šumu, nije bilo mnogo jesenskog šarenila, zbog čega mi je cjelokupan prizor djelovao pomalo monotono. Zaustavili smo se pokraj vidikovca sa kojeg se pružao pogled na Twin Lakes, dva povezana jezera smještena na jugoistočnoj padini Mammoth planine i ujedno nadmorski najniža u basenu.

Lake Mary, Mammoth

Vani je puhao izuzetno jak vjetar, pa smo odlučili produžiti do jezera Mary, ujedno i najvećeg u okruženju. Jezero je okruženo borovom šumom iznad koje se uzdižu planine pokrivene snijegom i zapravo je lijepo, ali mene je cjelokupan pejzaž podsjećao na ono što mogu vidjeti i u Bosni, stoga nisam ostao pretjerano impresioniran. Činjenica da je vrijeme bilo prohladno i da se nisam najbolje naspavao dodatno su uticali na elan da se duže zadržim ovdje. Na kraju smo se dogovorili da napustimo ovo mjesto i produžimo dalje ka Mono Lake-u, jezeru koje je bilo na listi želja jedne od mojih saputnica.

Lake Mary, Mammoth

Nakon izvjesnog vremena vožnje, dosadni krajolik je zamijenio drugačiji pejzaž, i moje dobro raspoloženje se polako počelo vraćati. Prizor plavog neba posutog uskovitlanim pufnastim oblacima ispod kojeg se prostiru nepregledne pustare obrasle niskim rastinjem bile su pravi užitak. Iako Mono Lake najljepše izgleda prilikom zalaska sunca, izgledi da ćemo ga dočekati na tom mjestu su bili nikakvi jer je bilo tek rano poslijepodne. Do samog jezera vodila je vijugava cesta, a prizori koji su iskrsavali preda mnom su obećavali odlično mjesto za fotografisanje. Nebo je bilo na rubu proloma oblaka, što je dodatno pojačavalo kontrast sivila i intenzivo žutih cvjetova trave koja je rasla svud naokolo.

Na putu za Mono Lake

Kao i na nekolicini drugih mjesta koje smo posjetili i ovdje se parking plaćao po principu samousluživanja, budući da ne postoji zaposlenik koji nadgleda proces. Mjesto je potpuno pusto i osim nekoliko poljskih wc-ova i malog natkrivenog područja na kome se nalaze ploče sa informacijama o ovom području, ne postoji druga infrastruktura. Od parkinga pa do samog jezera vodi staza obrasla zanimljivom florom, a Mono Lake se često naziva oazom u pustinji budući da ima neoubičajeno bogat ekosistem baziran na posebnoj vrsti račića koji u njemu obitavaju, što godišnje privuče oko 2 miliona migrirajućih ptica koje se hrane račićima i crnim muhama.

Na putu za Mono Lake

Nivo jezera je u periodu između 1941. i 1982. godine opao za oko 45 stopa, nakon što se Los Angeles počeo snabdijevati iz izvora koji su ga opskrbljivali vodom. 1978. formiran je odbor za zaštitu jezera, kako bi se vodostaj u njemu podigao na zadovoljavajući nivo. Od 1994. godine nivo jezera je u laganom porastu, ali mu i dalje nedostaje oko 3 metra da bi dostigao ciljni vodostaj. Ti napori su dodatno otežani činjenicom da Kalifornija posljednjih godina bije bitku sa velikim sušama.

Staza koja vodi do jezera

Odvojio sam se od ostatka grupe i nekako uspio „zalutati“ kroz travnato busenje van zvanične staze, što je doživljaj šetnje pokraj jezera učinilo još ljepšim, pošto okolo nije bilo znakova prisustva ljudskog faktora. Oblaci iznad jezera su se kovitlali, a negdje nad njegovim centralnim dijelom mogli su se vidjeti i mjestimični pljuskovi. 

Kamene formacije unutar jezera

Iz vode su izranjale neobične kamene formacije koje ovo jezero čine tako fascinantnim. Podsjetile su me pomalo na Đavolju Varoš u Srbiji, samo što su drugačije strukture i boje. Jezero je inače slanije od mora, a zahvaljujući smanjenju priliva vode u jezero, salinitet se konstantno uvećavao, tako da je u periodu najnižeg vodostaja iznosio skoro 99 grama po litru.

Flora koja okružuje Mono Lake

Proveo sam još neko vrijeme posmatrajući patke koje su lijeno plovile mirnom površinom jezera, a zatim pokušao da uhvatim u kadar ljepotu ovog mjesta, ali nijedna slika je nije uspjela ovjekovječiti onako kako zaslužuje. Još jedna prednost Mono Lakea je što nema mnogo turista, tako da se možete u potpunosti sroditi s ambijentom, a da vas niko ne ometa.

Mono Lake

Po završetku obilaska jezera, vratili smo se u automobil i nastavili vožnju ka Bodie State istorijskom parku. Bodie je grad duhova, smješten u Bodie visoravnima istočno do planine Sierra Nevada. Bodie je nastao kao rudnički kamp, otkrićem zlata 1859. godine. Naselje je uskoro doživjelo toliki boom, da je u periodu između 1877. i 1888. godine u Bodiu je proizvedeno zlata i srebra u vrijednosti od preko 35 miliona dolara, a broj stanovnika je narastao na oko 10,000. Jedan od nekada najživljih gradova Zapada, sa svojim salonima, bordelima, kockarnicama i jazbinama u kojima se konzumirao opijum, danas je zaštićeni istorijski park sa muzejom, centrom za posjetioce i građevinama koje je načeo zub vremena.

Na putu za Bodie

Park je inače otvoren od 18. marta do 31. oktobra, naravno ukoliko to vremenske prilike dozvoljavaju. Kada smo najzad stigli do skretanja za Bodie, uočili smo podignutu rampu i natpis da je radno vrijeme do 18 h. Pogledavši na sat, vidjeli smo da se opasno bližilo 17 h, što je značilo da nemamo mnogo vremena na raspolaganju. Sporedna cesta kojom smo se vozili nas je provela kroz predivne krajolike, a pravo iznenađenje je nastalo u momentu kada je asfaltirani put nestao, a zamijenio ga makadam u dužini od nekoliko kilometara. Tokom cijele vožnje, mimoišli smo se samo sa jednim automobilom.

Glavna ulica u Bodiju

Kao veliki ljubitelj napuštenih mjesta i svega što je mistično i pomalo zastrašujuće, oduševio sam se Bodijem na prvu. Međutim, nisu svi saputnici dijelili moj entuzijazam. Ulaz u Bodie se plaća 8 dolara po osobi, ali pogodite – na principu samousluživanja. Stavite novac u omotnicu i ubacite u sanduče. Pošto je dnevna svjetlost jenjavala, a bližio se i kraj radnog vremena i samim tim rasla naša bojazan da nam neko ne spusti rampu na prilazu gradu, požurili smo sa obilaskom.

Postavke koje podsjećaju na horor filmove

Zaista je neobičan i za mene divan osjećaj bio šetati jednim ovakvim mjestom prepunim istorije. Zamislite samo da su ovdje nekada postojale banka, četiri volonterske vatrogasne jedinice, pruga, rudarske i mehaničarske udruge, nekoliko dnevnih novina i zatvor. Na vrhuncu razvoja grada, duž glavne ulice, koja se prostirala milju u dužinu, postojalo je 65 salona. Ubistva, kafanske tuče, pljačke poštanskih kočija su bile uobičajni događaji u Bodiju. Na sjevernom kraju grada je postojala i četvrt crvenih fenjera, odakle stiže i priča o Rosi May, prostitutki zlatnog srca koja je ostala zapamćena po tome što je tokom epidemije bolesti nesebično pomagala oboljelim rudarima.

Bodie Historical State Park

U jednoj tački razvoja grad je imao čak i kinesku četvrt sa nekoliko stotina stanovnika, pa čak i taoistički hram. Ovaj dio grada je obilovao jazbinama u kojima se pušio opijum. Prvi znakovi propadanja grada javili su se 1880. godine, iseljavanjem rudara koji su vodili samački život i težili ka brzom bogaćenju u druga područja zahvaćena procvatom rudarstva, kao što su Butte u Montani i Tombstone u Arizoni. Time je Bodie poprimio odlike zajednice orijentisane ka porodici. Ovu tvrdnju potkrijepljuju činjenice da su 1882. godine izgrađene dvije crkve, metodistička i rimokatolička.

Metodistička crkva

Metodistička crkva i danas postoji, i predstavlja lično moj omiljeni objekat u gradu, dok je rimokatolička crkva izgorjela oko 1930. godine. Bez obzira na pad broja stanovnika, proizvodnja ruda je i dalje nastavila da cvjeta. 1910. godine u Bodiju je živjelo 698 ljudi, uglavnom porodica koje se nisu željele preseliti u prosperitetnija područja. 1912. godine je odštampano posljednje izdanje lokalnih novina, a već 1913. godine jedan od rudnika je zatvoren. 1920. godine je u gradu živjelo samo 120 ljudi, a posljednji rudnik je zatvoren 1942.

DeChambeau hotel (lijevo) i Bratsko udruženje (desno) 

Bodie je 1962. godine proglašen za državni istorijski park, sa ukupno 170 očuvanih građevina. Danas u gradu stoji oko 110 građevina, a jedini stanovnici su rendžeri koji ga čuvaju od vandala. Osim dvoje rendžera, nismo sreli nijednog posjetioca, što je razumljivo budući da je bio kraj radnog vremena, ali ujedno i sam izmak sezone. Prošetao sam duž glavne ulice usput zalazeći u poneku od kuća. U neke je ulaz moguć, s tim što su pojedine sobe zaštićene rešetkama. Razbacani, oštećeni namještaj, prekriven debelim slojem prašine činio je da se osjećam kao na setu nekog horor filma.

Zgrada škole

Žao mi je što nisam bio u mogućnosti da prošetam do samog kraja grada, ali i ovaj centralni dio koji sam vidio bio je vrijedan obilaska i učinio je da mi se ovo mjesto zauvijek ureže na listu favorita tokom kalifornijske ture. Iz Bodija nas je u sumrak ispratilo stado crno-bijelih krava koje su nas znatiželjno posmatrale sa pašnjaka, a pred nama je bila višesatna vožnja do jezera Tahoe, idućeg odredišta o kojem ću pisati u narednom postu.