Vodič kroz Kaliforniju (III dio): Nacionalni park Yosemite

Trećeg jutra otkako smo krenuli u obilazak Kalifornije, osvanuli smo u Oakhurstu, mjestu nadomak nacionalnog parka Yosemite. Pošto nam se od samog starta ustalila praksa kasnog stizanja u hotele, logičnim slijedom se dešavalo i da smo ih napuštali u posljednjem momentu propisane odjave, trudeći se  da ne zaboravimo ništa od stvari. Taj dan smo naročito bili u žurbi, a stvar se dodatno zakomplikovala kada sam otkrio da mi električni brijač ne radi dobro čak i sa adapterom za američke utičnice. Nisam imao drugog izbora nego da sve obavim na stari dobri način uz pomoć klasične britvice, što je uz moju dužinu brade bilo poprilično neprijatno iskustvo.

Nacionalni park Yosemite

Nakon što smo se napokon iskobeljali iz hotela, imali smo dva zadatka – pronaći restoran za doručak i otići u supermarket da se podmirimo za nastavak putovanja budući da nas je očekivao cjelodnevni boravak u prirodi. Izbor je pao na Pop's family restaurant, porodični restoran sa tipičnim američkim enterijerom i prijatnom atmosferom. Postoji nekoliko interesantnih stvari po kojima se restorani u Americi razlikuju od naših. Prije svega, na ulazu uvijek postoji neko od zaposlenih ko je dužan da vam nađe slobodan sto i da vas smjesti. Druga stvar je što ćete piće najčešće dobiti u točenoj varijanti umjesto originalnoj ambalaži. Treće, bakšiš se podrazumijeva. Ovaj restoran se pokazao kao pun pogodak i jedan od mojih favorita tokom cjelokupnog boravka u Kaliforniji.

Ručak u restoranu Pop's family u Oakhurstu

Po završetku objeda smo produžili do hipermarketa, gdje sam se snabdio proteinskim pločicama i napicima za dane koji su bili preda mnom. Ubrzo po napuštanju Oakhursta izgubili smo signal na telefonima, što je značilo potpuno prepuštanje čarima prirode, bez ometajućih faktora. Nije nam trebalo mnogo da stignemo do ulaza u sam nacionalni park, a nakon prvih par kilometara vožnje ravnicom, krenuo je lagani uspon kroz četinarsku šumu prošaranu niskim grmljem i šibljem koje je jesen obojila svim nijansama crvene i žute. Četiri miliona posjetilaca godišnje dovoljno govore o popularnosti i ljepotama ovog nacionalnog parka. Dok je tokom jula i avgusta gužva skoro nepodnošljiva, oktobar predstavlja izvrsno vrijeme ako želite posjetiti Yosemite.

Pogled na Yosemite Valley sa vidikovca Inspiration point

Za posjetioce najatraktivniji dio parka predstavlja svakako Yosemite Valley, tačnije dolina koja zauzima svega 3% ukupne površine parka i uključuje 13 milja dugačku pješačku stazu koja povezuje neke od najljepših atrakcija parka poput Yosemite vodopada, stijene El Capitan i Bridalveil vodopada. Prvo zaustavljanje (ako ne računamo jednu toalet pauzu) nam je bio Inspiration point, proširenje na putu sa kojeg se pruža pogled na nepregledna zelena prostranstva iznad kojih se uzdižu spektakularne stjenovite gromade Half dome i El Capitan, te Bridalveil vodopad. Pozitivna strana ovog mjesta je što vas ostali posjetioci neće mnogo ometati prilikom uživanja u pogledu na park.

Bridalveil vodopad

U nastavku vožnje, počeli smo sa spustom u dolinu, stigavši ubrzo do Bridalveil (ili u slobodnom prevodu Mladenkin veo) vodopada. Na samom parkiralištu se mogao osjetiti jak vonj javnog toaleta, ali on se na sreću ubrzo izgubio, a zamijenila ga je predivna priroda i veličanstveni vodopad visok 188 metara. S obzirom da u ovo doba godine nije bio u svom punom kapacitetu, odlučio sam se uspeti preko ogromnih stjenovitih blokova do samog podnožja vodopada i nakratko uživati u svježini miliona raspršenih kapljica. Nakon vodopada, nastavili smo vožnju, zaustavljajući se povremeno na mjestima za koja smo smatrali da su vrijedna dužeg zadržavanja. Neke od najdražih fotografija sa ovog putovanja sam napravio upravo uz rijeku Merced koja teče kroz Yosemite, te u dolini koja je uveliko poprimila zlatnu boju.

Rijeka Merced u Yosemite dolini

Moje oduševljenje Yosemite nacionalnim parkom je dostiglo vrhunac kada se kolona vozila zaustavila kako bi propustila porodicu srna. Bila bi ogromna šteta naći se na ovakvom mjestu, a ne vidjeti životinje u njihovom prirodnom ambijentu. Parkirali smo se na najbližem odmorištu, a ja sam se u nadi da ću još jedanput vidjeti ta predivna stvorenja, odvojio od grupe i krenuo trčati kroz šumu, paralelno sa cestom. Jedan od najmagičnijih momenata u mom životu je bio upravo taj, kada sam izbio na poljanu okruženu borovim stablima i ugledao srne kako brste travu. 

Srne u Yosemite dolini

Pritajio sam se i posmatrao taj prizor, dok je dnevna svjetlost polako jenjavala nad dolinom. Naposlijetku sam odlučio da im se približim što je više moguće, ali njihov sluh je istančan do te mjere da čuju i najprigušeniji šum. Osjetivši moje prisustvo podigle bi glave i stojale nepomično dok se ne bih toliko umirio da bih zaustavio i vlastito disanje. Uživao sam neko vrijeme u toj intimi sa prirodom, shvatio sam da treba da se vratim nazad i potražim ostale. Nadao sam se da neću biti te sreće da usput sretnem i medvjeda.

Yosemite Valley

Još neko vrijeme sam se motao nakolo tražeći ostatak ekipe, usput naišavši na poljanu krcatu kamperima koji su razastrli raznobojne šatore. Razmišljao sam da li bih se upustio u takvu vrstu avanture, ali sam zaključio da mi je ipak draže kada imam vlastiti sanitarni čvor. Ambiciju da obiđemo Ribbon vodopad osujetio je mrak koji se polako spuštao nad dolinom, tako da smo naposlijetku odlučili pokušati pronaći neki restoran u ovoj divljini, a zatim i smještaj koji smo rezervisali. U suštini nismo imali mnogo izbora, nego smo se zaputili u centar za posjetioce u okviru kojeg smo naišli na veliki restoran, koji je bio toliko krcat i bučan da sam jedva čekao momenat kada ću izaći napolje. Ni hrana nije bila baš najsjanija, ali to nam je bila jedina opcija.

Yosemite Valley ujutro

Uslijedila je vožnja divljnom kroz tamnu noć, a što smo se više udaljavali od centra za posjetioce, susretali smo i sve manje vozila. Tada sam po prvi put osjetio neobično intenzivan vonj koji je dolazio s vana, a za koji su mi objasnili da pripada tvorovima. Kasnije sam još nekoliko puta na različitim lokacijama imao priliku da osjetim isti miris i moram priznati da ne bih želio da imam blizak susret sa tim životinjama. Najzad smo stigli do Redbud Lodge-a, odmorišta koje smo rezervisali, ali u blizini nije bilo žive duše, osim još jednog parkiranog automobila. Umjesto recepcije nas je dočekao natpis da se prijava obavlja u odmorištu Cedar Lodge, smještenom 2 milje nazad.

Jezero Mirror

Sjeli smo ponovo u automobil kako bismo to obavili, a 2 milje su se boga mi otegle i na malo više. Sve u svemu, naš smještaj je imao sve elemente horor filma – nalazio se odsječen od civilizacije, nije bilo ljudi u blizini i nismo imali telefonskog signala, niti bilo kojeg drugog sredstva komunikacije. Soba je s druge strane bila sasvim solidna. Ujutro smo imali dodatnu horor scenu kada nam je na vrata pokucao nepoznat čovjek, moleći nas da ga pustimo u naš toalet jer ima „neobičnu situaciju“, kako je objasnio.

Olmstead point vidikovac

Nakon što smo ga se uspjeli otarasiti i spakovati stvari, u nadi da ga nećemo sresti kada izađemo napolje, vratili smo ključeve u Cedar Lodge, a potom se zaputili natrag u dolinu kako bismo doručkovali. Ponovo smo jeli u restoranu od sinoć, koji mi je ovaj put postao još mrži jer žamor nije jenjavao, a ja definitivno nisam jutarnji tip osobe. Još neko vrijeme smo zujali dolinom, zastajući povremeno da napravimo predivne fotografije pod dnevnim svjetlom. U daljini smo spazili jedva vidljive obrise ljudi koji su se bavili sportskim penjanjem uz zastrašujuće litice.

Pogled sa Olmstead point-a na Half Dome

Bilo je vrijeme da polako nastavimo put ka našem sljedećem odredištu, a to je Mammoth Lakes, no prije toga nas je čekala dugačka vožnja kroz preostale dijelove nacionalnog parka Yosemite. Naredno stajalište je bilo Mirror Lake, sezonsko jezero koje predstavlja posljednji ostatak nekadašnjeg glečerskog jezera koje je krajem posljednjeg ledenog doba prekrivalo veći dio doline. Moram priznati da je posjeta nacionalnom parku u oktobru bila dobra odluka jer sam bio u prilici da vidim jezero uramljeno u zlatni okvir od trave koja se polako spremala za zimski san.

Pogled na Tenaya jezero

Kako smo se odaljavali iz doline, pejzaž se polako mijenjao, tako da je dolaskom u Tenaya kanjon postao dramatično drugačiji. Travnate poljane su zamijenile ogromne granitne površine iz kojih je mjestimično raslo viševijekovno drveće stabala deformisanih usljed borbe sa okrutnom prirodom krajolika. Zanimljivo je kako priroda ponekad može biti magična u svojoj okrutnosti i kako je snažna njena borba za preživljavanjem.

Viševjekovno drveće koje raste u stijenama

Zaustavili smo se na vidikovcu Olmstead Point, nazvanom po Fredericu Olmsteadu, koji se smatra ocem pejzažne arhitekture u Americi. Dovoljno je reći to da je dizajnirao izgled Central Parka u New Yorku. Olmstead je dao značajan doprinos u zaštiti ovog područja i živih vrsta koje ga nastanjuju. Vidikovac je posebna priča, jer se s njega pruža pogled ne samo na Half Dome, nego i na ogromna prostranstva nacionalnog parka. Ja sam otišao korak dalje, ili bolje rečeno više njih, pa sam se okrenuo na kontra stranu i popeo se uz granitni plato koji se uzdiže do najviše tačke ovog mjesta.

Jezero Tenaya

Osjećaj je bio kao da sam na krovu svijeta, jer sam bio u mogućnosti da vidim sve u krugu od 360 stepeni, uključujući i mjesta kroz koja smo tek trebali proći na našem putu ka Mammoth Lakes-u. Oduševilo me je kada sam u daljini ugledao dva jezera, od kojih je jedno Tenaya Lake, što je ujedno i naredno mjesto kraj kojeg smo se zaustavili. Do samog izlaza iz Yosemite nacionalnog parka smjenjivali su se krajolici za koje biste teško povjerovali da se nalaze na tako maloj udaljenosti jedni od drugih. Nakon stjenovitih prostranstava, uslijedile su ponovo zlatne doline (mislim da su u pitanju Tuolumne Meadows) iznad kojih su se izdizale planine u potpunosti prekrivene snijegom. Čak smo i pored puta nailazili na livade mjestimično prošarane bijelim pokrivačem.

Na putu ka Tioga pass-u

Iz Yosemite nacionalnog parka nas je ispratila vožnja kroz Tioga pass, izlaz do kojeg vodi vijugava cesta probijena kroz vjerovatno najstrašnije planinske masive koje sam dosad bio u prilici vidjeti. Prošli smo pored jezera Mono Lake, koje smo planirali posjetiti narednog dana i u Mammoth Lakes stigli po običaju kada je napolju uveliko pao mrak. U nastavku putopisa ćete čitati o mjestima kao što su Mammoth Lakes, Mono Lake i Bodie State Park, a do tada u komentarima podijelite svoje utiske o nacionalom parku Yosemite.