Vodič kroz Kaliforniju (V dio): Jezero Tahoe

Tokom cjelokupnog proputovanja kroz Kaliforniju, ustalila nam se praksa noćne vožnje od jednog do drugog odredišta. Budući da smo Bodie State Historical park napustili u sumrak, do našeg idućeg smještaja u okolini jezera Tahoe čekalo nas je dobra tri sata putovanja. Jedan dio puta smo vozili kroz nenaseljena, pusta područja, a zatim smo stupili u saveznu državu Nevada, što se dalo naslutiti po velikom broju kazina koji su iskrsavali pokraj puta. Pošto su zakoni o igrama na sreću mnogo povoljniji nego u Kaliforniji, Nevada je postala pravi kockarski raj pa je stoga linija razgraničenja između dvije države krcata šljaštećim kockarnicama koje vas mame da tu ostavite svoj novac.

Jezero Tahoe, Eagle Rock

Kockanje nas nije ni najmanje zanimalo, nego nam je cilj bio pronaći pristojno mjesto za večeru, što nije bilo lako ako uzmemo u obzir da je Yelp aplikacija pokazivala kraj radnog vremena za većinu restorana. Na kraju smo završili jedući sendviče u Subwayu, negdje na potezu između Gardnerville-a i Carson Cityja. Iako objektivno ti sendviči nisu loši, zakleo sam se da ih više nikada neću probati jer mi se pomalo smučila suha hrana. Ostatak vožnje nije bio pretjerano inspirativan, pa sam sjedio zavaljen u sjedište žaleći što nisam od onih ljudi koji mogu zaspati u automobilu i probuditi se na odredištu.

Olimpijsko selo, Tahoe

Mrkli mrak i zamagljena stakla nisu pružali baš neki pogled na predjele kroz koje smo putovali, pa nisam bio u prilici da vidim mnogo od okoline sve do samog dolaska u odmorište Olympic Village Lodge, smješteno na sjeverozapadnoj strani jezera Tahoe. Vrijeme napolju je bilo poprilično loše za kalifornijske prilike, ali na kraju krajeva bili smo u planinama u kasnu jesen pa nije bilo ni za očekivati drugačije. Cjelokupno odmorište je sagrađeno uoči Zimskih olimpijskih igara 1960. godine, što se dalo naslutiti i po izgledu enterijera. Naročito su mi bili simpatični vintage cvijetni detalji na umivaoniku i pločicama. Planirali smo se ovdje zadržati dvije noći i jedan dan, a zatim krenuti dalje.

Olimpijsko selo, jezero Tahoe

Vremenske prilike ni narednog jutra nisu bile najsjanije, ali za utjehu barem nije padala kiša. Spremili smo se i odlučili se odvesti u Tahoe City kako bismo pronašli mjesto za doručak. Izabrali smo Fire Sign Caffe, pitom, ali izuzetno dobro posjećen kafe restoran. Uprkos tome što nisam ljubitelj gužve, ovo mjesto je imalo izuzetno opuštenu atmosferu i odličnu hranu, barem sudeći po vaflu sa pekan orasima i javorovim sirupom. Nakon što smo napunili baterije, sjeli smo u automobil i zapustili se duž zapadne obale jezera prema jugu.

Vidikovac Eagle Rock

Prvo zaustavljanje smo imali pokraj vidikovca Eagle Rock. Riječ je o pješačkoj ruti kroz zimzelenu šumu koja vodi do 60-ak metara visoke stijene sa koje se pruža odličan pogled na jezero Tahoe i okolinu. Budući da se do vrha stiže za svega nekoliko minuta pješačenja, kao i zbog činjenice da ovo mjesto nema uređeno stajalište, niti bilo kakve prateće sadržaje, nismo se dugo zadržavali. Uživali smo nekih pola sata u prelijepom pejzažu, nastojeći da uhvatimo njegovu ljepotu u objektiv, a zatim smo nastavili dalje.

Pogled sa vidikovca Eagle Rock na jezero Tahoe

Vozili smo se oko 14 milja južno, sve dok nam se nije ukazao prelijep prizor Smaragdne plaže (Emerald Bay) i malog ostrva koje se u njenoj neposrednoj blizini izdizalo iz jezera. Fannette je jedino ostrvo u jezeru Tahoe i kroz istoriju je promijenilo više imena, pa je tako svojevremeno nazivano Coquette, Fannette, Baranoff, Dead's Man i sl. Danas je ostrvo nenaseljeno, a na njemu se nalazi ostatak male kamene građevine, poznate kao Čajana (Tea House). Izgradila ju je Lora Josephine Knight, vlasnica odmorišta Vikingsholm, izgrađenog na Smaragdnoj plaži 1929. godine. Obje građevine su danas dio Emerald Bay State Parka.

Vodopad Eagle i ostrvo Fannette

Uživali smo neko vrijeme u pogledu na ostrvo, ali duže zadržavanje je osujetio nalet kiše, pa smo bili prinuđeni da se vratimo u automobil. Međutim, nije dugo prošlo do narednog zaustavljanja. Vjerovatno najljepši prizor bio je vodopad Eagle (Orlovski vodopad) koji je neumorno hučao prolazeći ispod ceste, obrušavajući se ka ostrvu Fannette. Kiša je pomalo jenjavala, a mi smo se spustili niz skliske kamene stijene kako bismo se dovoljno približili vodopadu. Moram priznati da sam dosad obično imao priliku da vodopade posmatram iz podnožja, tako da mi je iskustvo stajanja na vrhu vodopada tim bilo zanimljivije. Naročito je super što doslovno možete stati tik pored njega, jer nije ograđen. Ukupna visina Eagle vodopada je 42 metra, ali je donja sekcija koja se spušta od ceste ka jezeru visine 25 metara i predstavlja atraktivniji dio za posjetioce.

Pogled na ostrvo Fannette, jezero Tahoe

Dan smo odlučili završiti odlaskom u South Lake Tahoe, najmnogoljudniji grad u okrugu El Dorado. Kao što mu i ime govori, smješten je na južnoj obali jezera Tahoe i broji populaciju od oko 21 hiljadu stanovnika. Grad je nastao 1965. godine inkorporiranjem nekoliko do tada nepovezanih zajednica, i predstavlja tipično turističko mjesto sa naglaskom na zimski turizam. Nisam imao mnogo vremena za šetnju, ali sam ušao u nekoliko prodavnica u potrazi za suvenirima kako bih imao neku uspomenu. Interesantno je da su u Kaliforniji sve cijene izražene bez takse koja se dodaje na kraju računa, pa tako šta god da kupite, bićete pomalo šokirani krajnjim iznosom koji treba da platite.

South Lake Tahoe

Napolju se već polako spuštao mrak, a glad postajala intenzivnija, tako da smo još jedanput pristupili procesu izbora restorana. Ja sam kao i obično navijao za italijansku hranu, koja se do kraja zajedničkog druženja vjerovatno smučila mojim saputnicima, ali su me maksimalno ispoštovali, baš kao pravi domaćini. Odabrali smo lijepo uređen restoran Izabella, sa prijatnom i intimnom atmosferom, baš kao što i priliči kraju napornog dana. Sa menija sam odabrao pileću parmigianu koju, moram priznati, nisam nikada ranije probao. Malo je reći da sam bio oduševljen hranom i cjelokupnim ambijentom, tako da je do kraja boravka u Kaliforniji ovaj restoran osvojio i zadržao titulu najboljeg.

Pileća parmigiana u restoranu Izabella

Po povratku u odmaralište smo se dogovarali da li da nastavimo ka Eureki i Redwoods-u na sjeveru ili da se najzad zaputimo ka jugu, u pravcu San Francisca. Iako mi je bila velika želja da vidim Redwoods, moram priznati da sam nakon tolikih dana provedenih u prirodi poželio grad. Dodatan minus za Eureku su bile loše vremenske prognoze, tako da smo kalkulišući sa preostalim raspoloživim danima ipak odabrali varijantu sa San Franciscom. 

South Lake Tahoe

Uveče smo se bacili u pretragu smještaja, što nije bio jednostavan zadatak jer je trebalo usaglasiti različite zahtjeve. Na kraju smo odabrali San Rafael/Novato kao najbolju opciju, budući da je gradić udaljen svega 20-ak minuta vožnje od San Francisca. S obzirom da smo već danima bili na putovanju, trebalo je najzad oprati i odjeću za nastavak puta. Iskoristili smo vešernicu u Olympic Village Lodge-u, a ja sam po prvi put bio u prilici da koristim one velike američke veš mašine kakve sam dotad viđao samo u filmovima. Kao malo dijete sam ubacivao kovanice u stroj i podešavao pranje i sušenje, osjećajući se barem na tren kao pravi Amerikanac. 

Olympic Village, Lake Tahoe

Dok sam čekao da se odjeća opere, iskoristio sam priliku da prošetam kroz Olympic Village. Nakon što smo osušili i spakovali stvari, mogli smo najzad krenuti dalje. Konačno smo za promjenu putovali danju, pa sam tako mogao da posmatram krajolik i provincijska naselja, razmišljajući kako izgleda život u njima. Iako sam uživao u boravku u prirodi, moram priznati da sam jedva čekao da konačno dođemo u grad. Nadam se da ste uživali u ovom putopisu, a u narednom se družimo u gradu koji me je potpuno oduševio i u kome bih čak mogao zamisliti život.