Fernbahov dvorac - sjaj i bijeda napuštenog bisera Vojvodine

Prilikom planiranja nedavnog izleta na relaciji Apatin – Subotica, podlegao sam svojoj, sada već ustaljenoj praksi detaljnog izučavanja karte područja koje obilazim, a sve s ciljem pronalaska inspiracije za posjetu novim, turistički ne toliko popularnim mjestima. Ovoga puta nagrada za moj trud je došla ni manje, ni više nego u vidu jednog dvorca, tačnije onoga što je od njega ostalo. S obzirom da me podjednako privlače i dvorci i ruševine, momentalno je uvršten u dnevni raspored. Ukoliko želite znati više o tome kako je ovaj dan započeo, pročitajte tekstove o Erdutu i Apatinu, jer smo se u ovoj tački putovanja već vozili vojvođanskim selima u pravcu Sombora, još jednog grada vrijednog posjete. Međutim, ovoga puta se nismo tamo zaustavljali, jer dan je bio isuviše kratak, a pred nama ambiciozan plan.

 

Toranj Fernbahovog dvorca

Prošli smo selo Svetozar Miletić, kome je ovaj naziv dodijeljen 1925. po srpskom političaru iz južne Ugarske, ujedno i najmlađem gradonačelniku u istoriji Novog Sada. Naredno selo je nazvano po čuvenom mostarskom pjesniku Aleksi Šantiću, i tu nam navigacija signalizira da je došlo vrijeme za udaljavanje sa glavnog puta i vožnju kroz pustaru koju su Mađari nazvali Babapuszta, što je moram priznati, vrlo prigodno ime za ovaj krajolik. Interesantno je kako čak i u ravnici poput ove pitome vojvođanske, postoje mjesta koja bi se mogla okarakterisati kao zabit. Vozili smo se uskom trakom propalog asfalta sve dok nismo sustigli oldtajmera koji je lagano milio niz cestu.

 

Ulazni trijem dvorca

Vozaču se nije žurilo koliko nama, ali prvu priliku da ga obiđemo na stiješnjenoj stazi smo morali čekati još neko vrijeme. Naposlijetku nas je propustio, te smo ga nedugo zatim izgubili iz vida. Navigacija je ukazivala da ćemo uskoro stići na odredište, ali na obzoru nije bilo nikakvog znaka ljudskog djelovanja. Kilometri na telefonu su se polako pretvarali u metre, topeći moju nadu da ovdje ima ičega. Najzad se ukazuje šumarak i još jedan puteljak na koji se odvajamo, iako sam mislio da je nemoguće da postoji sporedniji od onoga kojim smo upravo došli. Navigacija nam govori da smo stigli, ali i dalje ništa ne vidimo, te nastavljamo da se vozimo do prvih građevina, koji definitivno nisu dvorac, ali liče na ostatke pomoćnih objekata.

Stražnji trijem dvorca

Potom se pojavljuje još nekolicina oronulih baraka, te se pored jedne i zaustavljamo, jer vozač ne može više da trpi zov prirode. Izlazi iz automobila i udaljava se nekoliko desetina metara, gdje se smjestio prvi prigodan žbun. Narednu scenu sam viđao više puta u horor filmovima, a počinje pojavom čopora pasa koji nas okružuju i počinju bjesomučno da laju na prijatelja koji im zapišava grm. Ja sam negdje na pola puta između opcije da zaključam automobil i čekam da ga pojedu i toga da izletim iz vozila i otjeram ih. Odlučujem se za kompromisnu varijantu spuštanja prozora uz pokušaj da ih maršnem, iako ne zvučim pretjerano uvjerljivo u toj ulozi. U tom momentu se pojavljuje i neki čovjek, a ja u sebi proklinjem prijatelja koji je baš sad našao da radi to što radi.

 

Desno krilo dvorca

Očekujući da će i on zalajati na nas prigodnim odabirom riječi, odlučujem preuzeti inicijativu i potpuno bezazleno upitati da li se na ovoj lokaciji nalazi Fernbahov dvorac. Dobijamo instrukciju da se vratimo malo niže putem kojim smo došli, a u međuvremenu se i psi povlače, te napuštamo ovo mjesto i vozimo se par stotina metara u pravcu iz kog smo stigli. Parkiramo se kraj mjesta za koje pretpostavljamo da je ono pravo, te nam se istog momenta kada napuštamo vozilo, pridružuju dva psa mješanca, ali za razliku od njihovih drugara, znatno prijateljskije nastrojena. Zapravo, toliko su umiljati da počinju da mi idu na živce jer me stalno sapliću motajući mi se oko nogu, ali nemam srca ni da povisim ton na njih, a kamoli da ih otjeram, kad me pogledaju plemenitim očima i mahnu repićem.

Kapela Fernbahovog dvorca

Krećući se kroz pomalo sablastan, ali ujedno i zadivljujuć šumarak, ubrzo stižemo do dvorca. Ili, da budem precizniji, onoga što je od njega ostalo. Dvorac Fernbah, koga nazivaju još i Baba Pusta, podignut je 1906. godine za potrebe Karolja Fernbaha, velikog bačkobodroškog župana i jednog od najbogatijih industrijalaca i trgovaca žitom u južnoj Austrougarskoj. Projektovao ga je, u stilu bečke secesije, čuveni arhitekta Ferenc Rajhl, poznat po gradskoj kući u Apatinu i brojnim građevinama u Subotici (između ostalih i čuvena Rajhlova palata). Dvorac predstavlja kulturno dobro i spomenik kulture, ali je u tolikoj mjeri devastiran da ne izgleda kao spomenik, nego baš kao Baba Pusta.

 

Oštećene freske na ulazu u kapelu

Propadanje dvorca, čijoj je devastaciji doprinijelo i raznošenje građevinskog materijala, seže u kasne sedamdesete godine prošlog vijeka, vrijeme kada se u njegovim prostorijama nalazila uprava poljoprivrednog preduzeća „Aleksa Šantić“. Izmještanjem uprave, dvorac je ostao bez nadzora, a bivši vlasnik preduzeća ga je pod nezakonitim okolnostima prodao jednom fizičkom licu. U međuvremenu je nova uprava preduzeća uspjela da stavi van snage sve ugovore o prodaji preduzeća, pa i ovaj, te je posjed vraćen poljoprivrednom preduzeću. To ga nažalost nije spasilo od daljeg uništenja.

 

Freske na ulazu u kapelu Fernbahovog dvorca

Nekada je ljepotu ove građevine sa tornjem, upotpunjavao i park veličine preko deset hektara, u kome su bile zasađene rijetke vrste drveća, a navodno i prvi ginko u Evropi  (lično sumnjam u istinitost te tvrdnje). Početkom pedesetih godina 20. vijeka, park je stavljen pod zaštitu države, te je tom prilikom u njemu identifikovano 165 biljnih vrsta. U međuvremenu, značajan broj rijetkog drveća je posječen, a ostatak je zarastao u šiblje i lijane.

 

Vanjska strana kapele

Ulazimo u prostorije nekadašnjeg dvorca, od kojeg je ostao samo kostur, jer su krov, instalacije, mermer i stolarija odavno odneseni. U poređenju sa Fernbahovim dvorcem, Špicerov dvorac u Beočinu izgleda kao dobro očuvana građevina. Jedine tragove nekadašnje ljepote dvorca nalazimo u maloj kapeli, čiji oltar leži razlomljen na podu, ali su i dalje vidljive freske sa likovima izgrebanih lica i natpisima na mađarskom jeziku, koje ne mogu da protumačim. Mislio sam da su ovakvi oblici devastacije svojstveni talibanskim plemenima po Iraku i okolici, ali evo, upravo gledam takav prizor i usred Evrope.

 

Dijelovi dvorca obrasli drvećem

Iako razoren skoro do neprepoznatljivosti, dvorac i dalje čuva neki mali tračak ljepote. Godine bogate istorije su utkane u ovo mjesto i teško ih je obrisati čak i nakon sve ove destrukcije. Uprkos strahu od visine i krajnje skeptičan prema stabilnosti konstrukcije, penjem se uz zavojito stepenište kule do tačke dokle je to moguće, tačnije na gornju etažu dvorca, odakle se pruža pogled na vrhove gustih krošanja obojenih bojama jeseni. Do samog vrha tornja se nije moguće popeti jer je dio stepeništa uklonjen. Opreznim koracima se vraćam nazad i još jedanput se zavlačim u skrivene kutke dvorca, ne bih li pronašao neki detalj vrijedan pažnje, ali osim golih zidova i podova zastrtih ostacima građevinskog materijala, ne nalazim ništa.

 

Bunar u dvorištu dvorca

Još malo sam se provrtio po vanjskom dijelu dvorca, usput naišavši i na bunar u čiju unutrašnjost sam morao zaviriti, očekujući da ću dole ugledati čudovišnu Samaru iz filma Krug ili ne znam ti ni ja šta već. Prijatelj, ne toliko opčinjen ovim mjestom kao ja, se već uputio ka automobilu, te ga uskoro i ja odlučujem slijediti. Zatičem ga na blatnjavom putu u društvu starijeg gospodina, za kojeg će se kasnije ispostaviti da je vozač oldtajmera kojeg smo pri dolasku pretekli. U momentu kada im se pridružujem, on je već započeo svoju životnu priču, a mene hvata bojazan da bi to moglo potrajati. Cupkam s noge na nogu i gledam u nebo, nastojeći da procijenim koliko nam je dnevne svjetlosti još preostalo, jer trebalo je stići i u Suboticu tog dana.

 

Pogled na zaraslo dvorište dvorca

Ako je pretpostavka majka svih zajeba, kurtoazija joj je u najmanju ruku kćerka. Tako sam i ja, iz čiste pristojnosti bio prinuđen da poslušam ispovijest dotičnog gospodina, koja se iz trena u tren kretala u neočekivanim pravcima. Ispričao je kako je još davno došao u ove krajeve kao veterinar, kako su mu nudili da stanuje kod neke raspuštenice, a onda je upoznao izvjesnu Ratku, porijeklom iz Hercegovine, koja je tu radila kao učiteljica. Nije ga mogao smesti ni jedan od ona dva psa koja su nas ranije tog dana u stopu pratila; dok je svojim blatnjavim šapama naskakao na pripovjedača, on je nastavio svoju sagu. Zavrtio je vremeplov i vratio nas u doba svoje mladosti, kada je ovim putem povezao Ratku na motoru, a zatim se zaustavio usred pustare izrazivši želju da provjeri da li su joj grudi prave.

 

Nekadašnji izgled dvorca (preuzeto sa ravnoplov.rs)

Ratka se nećkala, ali je na kraju popustila i tu je započela njihova ljubavna avantura. U međuvremenu se Ratki osladilo, pa je i sama počela dolaziti, a o preciznim detaljima njihovih egzibicija neću pisati ovdje. Bilo je tu i prijetnji njenog oca, ljutitog Hercegovca, koji nije odobravao taj odnos. Priča naglo dobija novu dimenziju spoznajom da je pripovjedač oženio Ratku i da su bili u braku sve donedavno kada je ona preminula od raka. Emotivni dio mene je bio ganut tim saznanjem, dok je onaj logički pokušavao da procesuira činjenicu da je čovjek upravo prepričao doživljaje iz kreveta sa vlastitom pokojnom suprugom.

Predivna priroda u selu Aleksa Šantić

Koliko god bio zaintrigiran ovom životnom pričom, želio sam stići u Suboticu prije mraka, te sam iskoristio prvu prigodnu priliku (na koju sam se, doduše, morao dobrano načekati) da se izvinim i kažem kako moramo nastaviti putovanje. Dok smo se kretali prema automobilu, ispod glasa sam kritikovao druga da uvijek njemu neko „uhvati oči“ sa ovakvim stvarima. Ruševina dvorca ostaje iza nas, skrivena u čeljustima podivljalog parka, čuvajući među svojim zidinama duhove prošlih vremena i mnoge nezapisane priče, od kojih smo jednu eto sasvim slučajno bili u prilici da čujemo.