Vodič kroz Plovdiv, Bugarska - šta posjetiti?

Iako sam zaljubljenik u alternativne destinacije, Bugarska se uvijek motala po marginama mojih interesovanja. Za razliku od Rumunije kojoj sam pristupio bez grama predrasuda i koja je preko noći postala moj ultimativni favorit na tlu Evrope, Bugarsku sam čak i nakon posjete Sofiji nastavio doživljavati kao relikt hladnog komunizma. Ne mogu reći da mi se Sofija nije dopala, ali prosto nije imala šanse u utrci sa većinom drugih evropskih gradova koje sam posjetio. Vodeći se logikom da glavni grad treba da bude i najinteresantniji (što se kasnije pokazalo netačnim), nisam se bavio daljim istraživanjem turističkog potencijala Bugarske sve do momenta kada sam na jednom putničkom forumu sasvim slučajno otkrio Plovdiv.

Hisar kapija i jedna od ispostava Istorijskog muzeja

Plovdiv je drugi po veličini grad u Bugarskoj, sa populacijom od 341 hiljadu stanovnika, i smješten je u centralno-južnom dijelu zemlje. Osnovali su ga Tračani i važi za jedan od najstarijih evropskih gradova, koji su kroz njegovu bogatu istoriju napadali i osvajali brojni narodi poput Perzijaca, Grka, Kelta, Rimljana, Gota, Huna, Bugara, Slavena, Rusa i Turaka. Sudar različitih civilizacija na ovom prostoru je pogodovao da današnji Plovdiv postane jedinstven spoj arhitektonskih elemenata i svojevrstan muzej pod otvorenim nebom. Već po prvim fotografijama koje sam vidio, znao sam da ga kad-tad moram posjetiti i da je to samo pitanje vremena.

Arhitektura u centru Plovdiva

Plovdiv je odigrao važnu ulogu u izboru destinacije za ovogodišnje ljetovanje i motiv da upoznam i neke druge bugarske gradove poput Velikog Trnova, Varne i Nesebara. Upravo sam zbog toga odlučio ostaviti obilazak Plovdiva za sam kraj ljetovanja, jer sam očekivao da će nadmašiti utisak koji su ostavili prethodno pomenuti gradovi. Iako nisam razmažen i razmetljiv po pitanju izbora smještaja, ovaj put sam odlučio počastiti sebe odabirom apartmana „Luxury Apartments Plovdiv“, koji sam pronašao na stranici Booking.com. Za cijenu od 50 eura za noć dobili smo najopremljeniji, najudobniji i najčistiji apartman u kojem sam ikada bio. Nikada nisam vidio toliku dozu perfekcionizma i posvećenosti u uređenju i održavanju prostora za izdavanje.

Džumaja džamija u Plovdivu

Iako je apartman bio san snova, ograničeno vrijeme koje smo imali na raspolaganju nas je ubrzo potjeralo vani i već nakon kraće šetnje smo dospjeli u dugačku pješačku zonu koja započinje ulicom Rayko Daskalov. Već na samom startu sam se iznenadio činjenicom koliki broj ljudi, čak i usred radnog četvrtka, šeta ulicama Plovdiva. Sve je naprosto vrilo od života, ali i dalje nije bilo one neprijatne gužve koja izaziva anksioznost. Istorijski dio grada je podignut na sedam brežuljaka: Džendem tepe, Bunardžik tepe, Sahat tepe, Nebet tepe, Džambaz tepe, Taksim tepe i Markovo tepe, od kojih je posljednji kasnije razgrađen.

Ludi Miljo je maskota Plovdiva

Stižemo do Džumaja džamije, sagrađene u 15. vijeku na obodu brežuljka Taksim tepe. Predstavlja jednu od dvije preostale džamije u gradu, a njenim graditeljem se smatra sultan Murat II. Posjetio sam džamiju, a pošto nisam bio propisno obučen, na ulazu sam se poslužio jednim od raspoloživih ogrtača. U neposrednoj blizini džamije nalaze se dobro očuvani ostaci rimskog stadiona iz antičkog Filipopolisa, sagrađenog u kotlini između dva brežuljka, čiji je veći dio i dalje skriven ispod glavne pješačke ulice. Izgrađen je u 2. vijeku za vrijeme Hadrijanove vladavine, i procjenjuje se da je mogao smjestiti oko 30.000 gledalaca.

Ostaci rimskog stadiona u centru Plovdiva

Na pojedinim dijelovima stadiona su pronađeni grčki zapisi koji ukazuju da su postojala sjedišta za publiku iz viših staleža. Prema epigrafskim i numizmatičkim nalazima, pretpostavlja se da su igre bile nalik Pitijskim, a održavale su se u dvije dobne kategorije – za muškarce i dječake. Sportski događaji su uglavnom bili praćeni i muzičkim, poetskim i umjetničkim takmičenjima. Planirano je da se jednog dana kompletna glavna ulica poploča staklom, kako bi se otkrio i ostatak stadiona, što je abnormalno skup i zahtjevan projekat, tako da je pitanje da li će ikada doći do njegove realizacije.

Statua slikara u jednoj od plovdivskih ulica

U nastavku šetnje uživamo u nešto savremenijoj arhitekturi Plovdiva za koju procjenjujem da datira s kraja 19. i početka 20. vijeka. Usput nailazimo na bronzanu statuu koja prikazuje gradsku maskotu, mentalno oboljelog šaljivdžiju po imenu Miljo. Iza njega je postavljena još jedna instalacija u duginim bojama, koja ukazuje na to da je Plovdiv proglašen evropskom prijestonicom kulture za 2019. godinu. Iako u tom momentu nisam još uvijek vidio ni dio onoga što nudi, već sam se mogao složiti da je Plovdiv odličan kandidat za ovu titulu.

Crkva Sv. Marina Velikomučenica

Kupili smo usput kebab, da ne bismo gubili vrijeme, a zatim se bacili u potragu za veličanstvenim antičkim teatrom, još jednim zaostatkom Filipopolisa i jednom od najznačajnijih atrakcija današnjeg Plovdiva. U nastojanju da pronađemo pravi put lutali smo oko brežuljka Taksim tepe, usput naišavši na nekolicinu zanimljivih stambenih kuća i sakralnih objekata. Posebno je zanimljiva pravoslavna Crkva Sv. Marina Velikomučenica, uz koju je smještena i plovdivska mitropolija čiji ulaz krasi neobičan drveni toranj.

Plovdivska mitropolija

Na putu ka vrhu brežuljka nailazimo i na pravoslavnu Crkvu Uspenje Svete Bogorodice, koja predstavlja katedralni hram plovdivske eparhije, u čijem su dvorištu sahranjeni brojni bugarski prosvjetitelji i duhovnici. Duž zavojitih ulica starog grada, popločanih kaldrmom, nanizane su veličanstvene tradicionalne kuće sa drvenim direcima. Gledao sam ih s pola pažnje, iščekujući momenat kada će mi se napokon ukazati rimski teatar, na što nisam morao dugo čekati. Teatar iz Filipopolisa, smješten između brežuljaka Taksim i Džambaz, važi za jedan od najbolje očuvanih antičkih teatara u svijetu. Sagrađen je u 1. vijeku, sa 28 koncentričnih redova kamenih sjedišta, a služio je za predstave, gladijatorske i lovačke igre.

Crkva Uspenja Sv. Bogorodice

Teatar je korišten je sve do 4. vijeka, nakon čega je napušten i demoliran. Njegovi ostaci su otkriveni 1960-ih godina prilikom iskopavanja iniciranih od strane arheološkog muzeja, nakon čega je uslijedila opsežna rekonstrukcija. Danas služi za održavanje raznih kulturnih manifestacija, a ja sam imao maler da se zadesim u Plovdivu baš usred veslačkog prvenstva zbog čega je bio zatvoren za posjete, pa sam ga mogao posmatrati isključivo kroz zaštitnu ogradu. Radno vrijeme je inače svakim danom od 09-18h tokom ljetne i 09-17:30 tokom zimske sezone, a cijena ulaznice 5 leva za odrasle.

Rimski teatar u Plovdivu

Ljubomorno sam posmatrao organizatore i učesnike prvenstva koji su se razmilili preko teatra, dodatno ljut što mi kvare čak i pokušaj da ga izdaleka uslikam. Naposlijetku sam odustao i s ostatkom ekipe nastavio šetnju starim gradom, kojeg karakteriše predivna arhitektura iz perioda Bugarske renesanse. Vjerovatno najreprezentativniji primjerci kuća iz tog perioda su dvije u kojima su smješteni regionalni Etnografski muzej i renesansna zbirka Istorijskog muzeja. Kompleks ove dvije kuće je smješten pokraj Crkve Sv. Konstantina i Elene, gdje smo se zaustavili kako bismo u jednoj suvenirnici kupili vodu. S obzirom da nismo imali dovoljno sitnog novca, prodavac nam je jednu flašicu poklonio, što me je veoma prijatno iznenadilo.

Crkva Sv. Konstantina i Elene

Kako bismo stigli do istorijskog muzeja, morali smo proći kroz Hisar kapiju, srednjovijekovni kameni prolaz sagrađen na temeljima kapije iz rimskog perioda. Renesansna zbirka istorijskog muzeja je smještena u vjerovatno najljepšoj plovdivskoj kući iz 1846. koja je nekada pripadala grčkom trgovcu iz Soluna. Muzejska zbirka prati istoriju Plovdiva iz perioda osmanske vladavine, sa brojnim fotografijama i dokumentima koji prikazuju etničku raznolikost i ekonomski razvoj grada od 15. do 19. vijeka. S obzirom da nismo imali mnogo vremena, a nisam ni veliki ljubitelj ovog tipa muzeja, zadržali smo se tu tek toliko da bismo uživali u nespornoj ljepoti građevine. Drugi muzej je u međuvremenu okončao radno vrijeme, pa smo odložili obilazak za sutrašnji dan.

Kuća u kojoj je smještena renesansna zbirka Istorijskog muzeja

Umjesto toga smo se zaputili jednom od alternativnih staza ka brdu Nebet tepe, kako bismo ispratili zalazak sunca. Nebet tepe je jedan od sedam brijegova na kojima je nikao Plovdiv, a najranije nastambe na njemu datiraju iz 4000. g.p.n.e. Kasnije je ovdje izgrađena citadela, a i dalje su vidljivi ostaci tvrđave iz doba Justinijanove vladavine. 

Brdo Nebet tepe

Iako će samo najpažljiviji posmatrači među gomilom kamenja razaznati ostatke rezervoara za vodu ili temelje kule, proplanak okupan suncem je bio pun turista i lokalaca koji su uživali u posljednjim zrakama dnevne svjetlosti. Sa ovog mjesta se pruža fantastičan pogled na centar grada čiju panoramu krase munara Džumaja džamije, te zvonici raznih crkava poput Armenske apostolske crkve, Crkve Uspenja Bogorodice i drugih.

Pogled sa brda Nebet tepe na Plovdiv

U sumrak smo se vratili nazad u grad kako bismo pronašli nešto za večeru, a kada je nebo najzad postalo crno, a rijeka ljudi se slila na šetalište, dogodila se krajnje neobična stvar. Cijeli grad je najedanput ostao bez struje, ali bez obzira na potpunu tamu, niko se nije činio uznemirenim. Sjeli smo na jednu klupu i osluškivali zvukove, dok su nam pred očima treperile siluete prolaznika. Naposlijetku smo i sami ustali i pridružili se masi, tražeći neki izvor svjetlosti, ali sve što smo uspjeli pronaći bile su svijeće na stolovima pojedinih restorana. 

Jedna od ulica u Plovdivu

Kada se najzad sve vratilo u normalu, nabasali smo neku palačinkarnicu u kojoj smo odlučili napraviti pauzu. Sumnjičavo sam gledao radnicu koja je na silu strugala eurokrem sa dna tegle, a zatim se dohvatila druge sa jedva prisutnim slojem mljevenih oraha, za koje sam se iskreno nadao da se nisu užegli. Ni ona meni nije ostala dužna kada me je priupitala da li je coca-cola zero koju sam unio u lokal moja, iako u njenoj ponudi iste nije ni bilo. Na sreću, palačinak je bio pristojnog ukusa i nisam imao nikakve posljedice ni tog, ni narednog dana.

Spomenik ujedinjenja u Plovdivu

U povratku u apartman smo nabasali na priličnu gužvu jer je upravo bio završen neki skup ispred spomenika ujedinjenja, pa je sve vrilo od ljudi i policije. Čak smo vidjeli i nekolicinu luksuznih vladinih automobila koji su se zaustavili ispred jedne od bitnih zgrada, nakon čega su iz njih izašli neki visoki zvaničnici. Moguće i da je bugarski predsjednik bio među njima, ko zna.

Imaret džamija i turbe

Budući da smo do podneva morali napustiti apartman, narednog jutra smo poranili kako bismo još jedanput prošetali gradom i eventualno vidjeli manje važne znamenitosti koje smo prethodnog dana previdjeli. Prošli smo pored nacionalnog arheološkog muzeja, smještenoj u blizini našeg apartmana, a zatim se zavukli u sporedne uličice ne bismo li pronašli Imaret džamiju. Ovu džamiju je izgradio u 15. vijeku vladar Rumelije, Šahbedin paša, čiji je otac Lala Šahin paša bio osmanski osvajač Trakije. Džamija je svojim izgledom slična Džumaji, a krasi je cik-cak fasada u boji cigle. Tokom moje posjete bila je otvorena, ali potpuno pusta. Za razliku od Džumaje, enterijer ove džamije djeluje dosta rustično i vidljivo je da nije renovirana duže vrijeme.

Čifte banja, bivše tursko kupatilo

Nešto dalje se nalazi Crkva Sv. Ćirila i Metodija, čiji ulaz krase korintski stubovi, a u ulici pored smjestila se i Čifte banja, nekadašnje tursko kupatilo koje danas služi kao izložbeni prostor. Prešli smo ulicu i obreli se s druge strane brda Nebet tepe, u čijem podnožju su se smjestile brojne stare kuće impresivne arhitekture. Jedna od njih je muzej-kuća bivšeg gradonačelnika Atanasa Krasteva, zaslužnog za renoviranje starog grada i osnivanje nekolicine gradskih muzeja. 

Lamartin kuća

Podjednako lijepa je i Balabanov kuća ukrašena kasnobaroknim namještajem, u kojoj se često održavaju izložbe i drugi kulturni događaji. Zatim tu su i kuća prvog plovdivskog izdavača Hrista Danova, u kojoj se danas nalazi muzej izdavaštva, kao i Hindlijan kuća plave fasade, u kojoj je nekada živjela porodica armenskih trgovaca. Među najveće i najistaknutije kuće ovog perioda ubraja se i Lamartin kuća, koja je bila u posjedu jednog bogatog trgovca, ali je ime dobila po francuskom poeti i putniku Alphonseu de Lamartineu koji je u njoj odsjeo na povratku sa putovanja na Bliski Istok.

Muzej-kuća Atanasa Krasteva

Ono zbog čega smo se vratili u ovaj dio grada bila je Kujumdžijeva kuća u kojoj se nalazi sjedište Regionalnog etnografskog muzeja, drugog po veličini ove kategorije u cijeloj Bugarskoj. Koliko nisam ljubitelj etnografije, toliko me zanima arhitektura pa je bilo dovoljno da provedem neko vrijeme u dvorištu kuće i divim se njenoj ljepoti. Kuća datira iz perioda bugarske renesanse i važi za najljepšu u Plovdivu, te je proglašena nacionalnim spomenikom od posebnog značaja.

Etnografski muzej u Plovdivu

Ako ste duže u Plovdivu nego što sam to bio ja, prošetajte i njegovim parkovima, među kojima se naročito ističe veliki Park cara Simeona u kome se nalaze muzičke fontane. Na brdu Bunardžik se nalazi gigantski spomenik Aljoša, koji prikazuje sovjetskog vojnika, i ovo mjesto je još jedan od zanimljivih gradskih vidikovaca. Plovdiv pruža dovoljno sadržaja za najmanje tri ispunjena dana, tako da nemate brige da će vam biti dosadno u ovom gradu. 

Jedna od kuća u starom gradu

Uživajte u njegovoj bogatoj kulturno-istorijskoj baštini, brojnim vidikovcima i parkovima, posjetite muzeje ili prosto osjetite noćni život drugog po veličini grada u Bugarskoj. Poredeći sve što sam do sada imao vidjeti u Bugarskoj, Plovdiv je definitivno najljepši i najsadržajniji grad u zemlji. Ukoliko vam se dopao ovaj putopis, pročitajte i vodiče za Veliko Trnovo, Varnu, Nesebar i Sofiju.