Putovanje na Kipar - Famagusta, Varosha i Salamis, šta posjetiti?

Trećeg dana boravka na Kipru sam imao i više nego ambiciozne planove koji su podrazumijevali odlazak iz Larnake u Famagustu, obilazak Varoshe poznate kao „grad duhova“, posjetu arheološkom nalazištu Salamis, kupanje u Ayia Napi i povratak nazad za Larnaku. Onima koji su bili na Kipru ovo će vjerovatno zvučati kao nemoguća misija, ali kada se hoće, sve se može. Ekipa i ja smo poranili kako bismo uhvatili autobus 712 koji vozi od Stare bolnice u Larnaki do sela Vrysoulles u unutrašnjosti ostrva, što je ujedno i najbliža tačka do koje voze autobusi iz Larnake ka Famagusti. Za one neupućene, Kipar je podijeljen na grčku i tursku stranu, koje praktično funkcionišu kao dvije zasebne države.

Katedrala Sv. Nikole, danas Lala Mustafa Paša džamija

Dok je vozač s društvom sjedio za plastičnom garniturom s druge strane ceste i čekao da sat otkuca polazak, u obližnjem marketu sam kupio coca-colu light i toblerone čokoladu, i sjeo na 'ladan beton da doručkujem. Slika i prilika zdravog načina života. Bilo je neobično što smo nas troje bili jedini putnici autobusa 712, koji se sve više udaljavao od civilizacije i vozio kroz uspavana kiparska sela sa raštrkanim kućicama. Uvijek su me fascinirali ljudi koji su naseljavali ta područja, jer su tako blizu, a tako daleko od mora.

Plaža hotela Palm Beach u Famagusti

Rekli smo vozaču da nas izbaci na tački najbližoj Famagusti, a budući da autobus ne ide do kraja sela, izašli smo na jednoj raskrsnici i nastavili put pješke. Osim nekoliko kuća, naletjeli smo i na stajališta autobusa 708 i 709 koji ovdje stižu iz Ayia Nape i Protarasa. Ubrzo smo na pustoj cesti ugledali saobraćajni znak koji upućuje na zabranu fotografisanja i snimanja, što je značilo da se približavamo UN zoni razgraničenja. Ušetali smo u britansku bazu, a ja sam zbog izgleda kućica imao osjećaj da se nalazim u koloniziranoj Australiji iz 19. vijeka. Nisam bio siguran u kom pravcu da se krećem, a kada smo konačno naišli na znakove ljudskog prisustva u vidu policajaca i ugledali rampu, pomislih da je to to. Prišli smo policajcima, vadeći pasoše, međutim oni su nam rekli da nastavimo u drugom pravcu još nekih 500 metara.

Varosha, grad duhova koji je ograđen od 1974. godine

Izašavši iz britanske baze, našli smo se s druge strane, gdje osim prašnjavog puteljka i još jednog autobuskog stajališta nije bilo ničega. Uskoro se u daljini ukazalo nešto što liči na granični prelaz. Ispod limene strehe su nas dočekala dva policajca za koja pretpostavih da su Turci i dadosmo im pasoše, te nam ih oni bez puno zagledanja i gnjavaže vratiše. Taman pomislih da smo prešli na tursku stranu, kad ono nešto niže još jedna granica. Ok, shvatih da su ovo bili Grci, a da Turci tek slijede. Dođosmo do policijske kućice, gdje je radila namrgođena žena i ponovo predasmo pasoše. Usput je upitah za taksi, a ona se ponudi da nam ga pozove (valjda imaju neki dogovor s taksistima). Druga varijanta je da idete od granice još malo pješke pa da taksi potražite ispred obližnjih restorana. Čekali smo neko vrijeme da taksi dođe, a ja sam kratio vrijeme ložeći prijateljicu da je lastavičje gnijezdo na nadstrešnici ispod koje se smjestila ustvari košnica stršljenova.

Znak zabrane na ogradi kojom je zatvoren pristup Varoshi

Taksista je ubrzo stigao, tražeći 15 eura da nas odveze do Varoshe, što baš i nije povoljna cijena. Pošto pokušaj žalbe na cijenu nije uspio, sjeli smo u taksi i rekli taksisti da nas vozi do hotela Palm beach u Famagusti, što je otprilike najbliža tačka s koje se možete približiti Varoshi. Varosha je, inače, bila ekskluzivno kiparsko ljetovalište koje se intenzivno razvijalo, o čemu svjedoče brojni hoteli, kao i posjete najpoznatijih svjetskih zvijezda. 

Na putu od Varoshe do centra Famaguste

Nakon što su Turci okupirali sjeverni Kipar lokalno grčko stanovništvo je izbjeglo za svega nekoliko sati, ostavljajući grad pustim. Turci su potom žičanom ogradom ogradili čitavu četvrt, zabranivši povratak stanovnicima, tako da je Varosha od 1974. do danas postala i ostala grad duhova. Sve još uvijek stoji onako kako je ostavljeno – od automobila pa do escajga na stolovima u restoranima. 

Crkva Sv. Georgija (Đorđa) Grčkog

Cijela oblast je čuvana od strane turskih vojnika i pristup je strogo zabranjen svima, a postoji i velika mogućnost da budete upucani ukoliko prekršite tu zabranu i pokušate preći na drugu stranu. Turska je 2010. godine imala plan za ponovno naseljavanje ove oblasti, ali ta ideja je ostala nerealizovana. Nedavno su opet započeti pregovori o oživljavanju ovog područja, a ja vam od srca preporučujem da dođete i vidite Varoshu dok je još „netaknuta“.

Ostaci apside Crkve Sv. Georgija

Možda najbizarnija stvar u cijeloj priči je činjenica da se tik uz liniju razgraničenja smjestio hotel Palm Beach čiji se gosti bezbrižno kupaju na plaži koja se završava ogradom koja je razdvaja od Varoshe. Dakle, možete bez problema da se brčkate u moru, ali ako otplivate preko zamišljene linije ka Varoshi, nadrljali ste ga za sva vremena. Fotografisanje je takođe zabranjeno, ali kakav bih ja to bio bloger i putnik da nisam uslikao taj prizor. Nisam bio čak ni ekstremno diskretan, ali im očito nisam bio trn u oku, za razliku od nekih turista do kojih su vojnici došli i tražili od njih aparat. Rekao bih da su u pitanju glupani koji su sa gigantskim profesionalnim aparatom škljocali naokolo, usnimivši usput i vojne punktove.

Ostaci fresaka na crkvi

Plaža hotela Palm Beach je mjesto na kojem se isplati provesti i cijeli dan. More možda nema onu tirkiznu boju kao na Nissi plaži, ali voda je vjerovatno najčistija i najbistrija koju sam ikada vidio što je i razumljivo, jer je mjesto odsječeno od civilizacije. Nažalost, moji planovi za taj dan mi nisu dozvoljavali da se predugo zadržavam, pa sam nakon kraćeg kupanja, čisto da me mine želja, nastavio pješke ka centru Famaguste. Hodao sam duž ograde koja razdvaja Famagustu i Varoshu, a utisak pustoši je dodatno pojačavala i činjenica da je dosta toga bilo zatvoreno jer smo se tu zatekli drugog dana Bajrama. Djevojka koju smo zatekli ispred jednog od rijetkih kafića nas je uputila ka centru grada gdje smo stigli nakon 15-ak minuta šetnje.

Katedrala Sv. Nikole, danas Lala Mustafa Paša džamija

Dolazak do opustošenih ruševina Katedrale Svetog Georgija (iliti Đorđa) Grčkog odgodio je susret sa civilizacijom na još neko vrijeme. Konstrukcija katedrale se spominje u zapisima iz 1363. godine, a sagrađena je u kombinaciji gotičke i bizantske arhitekture, kao simbol suprotstavljanja obližnjoj latinskoj Katedrali Svetog Nikole. Imala je veliku kupolu koja je srušena 1571. godine tokom otomanske okupacije Kipra, a dodatnom propadanju su doprinijeli zemljotresi koji su uslijedili kroz nadolazeće vijekove. Interesantno je da se na pojedinim dijelovima zidova još uvijek mogu vidjeti ostaci fresaka, a oni su najvidljiviji na istočnoj apsidi.

Katedrala Sv. Nikole pretvorena u džamiju u 16. vijeku

Paralelno sa Katedralom Svetog Đorđa, nekoliko desetina metara dalje, smjestila se Katedrala Svetog Nikole, posvećena 1328. godine kao katolička katedrala. Sagrađena u tzv. Rayonnant gotičkom stilu, veoma neuobičajenom van Francuske, ona svjedoči o istorijskoj vezi dviju država. Nakon otomanske okupacije 1571. konvertovana je u džamiju i sve statue, vitraži i freske su zbog suprotnosti sa postulatima islama uklonjeni, a dozidan je minaret. Iako je prvobitno nosila drugačiji naziv, 1954. je preimenova u Lala Mustafa Paša džamija. Zbog neprikladne odjeće nisam ulazio unutra, ali sam provirio s vrata i zaista je bilo  neobično vidjeti taj pomalo nezgrapni spoj islama i hrišćanstva.

Unutrašnjost džamije

Nakon odmora u kafiću smještenom na trgu ispred džamije, napravio sam krug po starom gradu, razgledajući znamenitosti i usput kupujući suvenire. Službena valuta Sjevernog Kipra je turska lira i sve su cijene iskazane u njima, ali svuda primaju euro. Ako kupujete suvenire u Famagusti, obratite pažnju jer su na nekim mjestima višestruko skuplji nego na drugim, pa ćete tako u jednoj prodavnici magnet platiti 1 euro, a u drugoj isti 3 eura.

Crkva Sv. Petra i Pavla, danas javna biblioteka

Iduća atrakcija na koju nailazim je Crkva Svetih Petra i Pavla, danas poznata kao Sinan Pašina džamija. Sagrađena je oko 1359. godine i treća je po veličini crkva u Famagusti, odmah iza prethodne dvije koje sam spomenuo. Tri portala na pročelju su veoma mala i jednostavna u odnosu na veličinu crkve. S druge strane, bočni portal je bogatije ukrašen i vjeruje se da je taj ulaz služio kralju. Za neke od ukrasa se pretpostavlja da su preneseni iz Salamisa, dok su anđeli dodati za potrebe crkve.

Bogato ukrašeni bočni ulaz u Crkvu Sv. Petra i Pavla

Tokom britanske vladavine, crkva je korištena kao skladište pšenice i krompira, a kasnije i kao odlagalište đubreta. 1964. je renovirana i pretvorena u gradsku vijećnicu od strane turskih Kiprana, a danas služi kao javna biblioteka. U dvorištu crkve/džamije se nalaze i grobnice dvojice turskih znamenitih ličnosti.

Tvrđava Otelo

Ubrzo dolazim do zidina tvrđave Otelo (Othello), koju su u 14. vijeku izgradili Luzinjani, francuski plemići koji su vladali većim dijelom Evrope i Levanta. Utvrda je sagrađena kako bi se luka zaštitila od potencijalnih napada neprijatelja. Nazivana je još i „neprobojna tvrđava“ budući da ju je zbog dubokih jaraka kojima je okružena, bilo gotovo nemoguće osvojiti. Jarci su isušeni 1900. godine zbog straha od malarije. Nakon što je Kipar prodan Mletačkoj Republici, četvrtasti tornjevi su zamijenjeni kružnim kako bi bili podesni za savremeniju artiljeriju. Tvrđava je dobila naziv po Šekspirovoj drami Otelo čija se radnja odvija upravo na Kipru.

Spomenik Mustafi Kemalu Ataturku, prvom predsjedniku Turske

 U blizini zidina tvrđave, u samom centru kružnog toka se nalazi jako zanimljiv spomenik, podignut u čast Mustafe Kemala Ataturka, prvog predsjednika Turske. Sačinjen je od bronzanih skulptura na čijem se vrhu nalazi upravo njegov lik i vidjet ćete ga već prilikom samog ulaska u grad. Nisam siguran kada je spomenik postavljen, ali izrada mu je odlična i morao sam pobliže da ga razgledam, što nije zgodno kada treba da pređete cestu usred kružnog toka.

Stari grad u Famagusti

Posljednja destinacija Sjevernog Kipra koju sam planirao obići taj dan jeste čuveni arheološki lokalitet Salamis ili Salamina, smješten šest kilometara sjeverno od Famaguste. Vratio sam se u stari grad kako bih našao taksi, ali je tamo bilo poprilično pusto, vjerovatno zbog praznika. Ipak, ugledali smo jedno taksi vozilo, ali u blizini nismo vidjeli vozača. Stali smo pored automobila, zagledajući naokolo ne bismo li prizvali vlasnika. Ubrzo se pojavio, pa smo uspjeli postići dogovor da nas za 35 eura odveze do Salamisa, tamo nas sačeka sat vremena, a potom nas vrati do granice. Pokušaj cjenkanja je bio bezuspješan i uopšte nemaju taj duh pregovaranja kao Egipćani ili Tunižani (a pretpostavljam i Turci iz Turske, pošto nisam imao priliku da se lično uvjerim), nego funkcionišu po principu uzmi ili ostavi.

Obezglavljene statue u Salamisu

Vožnja do Salamisa nije dugo trajala, a po dolasku smo morali kupiti ulaznice, koje koštaju 3,5 eura po osobi, a uz njih dobijete i mali prospekt sa osnovnim informacijama. Taksista se parkirao ispred male kafane i tu zasjeo, a mi smo dobili slobodno vrijeme za obilazak. Pored kafane se nalazi i toalet, a dvadesetak metara dalje se nalaze ostaci Salamisa, sa čijom ću vas istorijom ukratko upoznati u nastavku.

Kolonade u Salamisu

Najstariji pronalasci na području Salamisa datiraju iz 11 vijeka p.n.e., što ukazuje na kasno bronzano doba. Salamis je bio grad-država pod kontrolom Asirije, ali je uživao relativnu nezavisnost dokle god je plaćao danak aisrijskom kralju. Mitski osnivač  Salamisa je Teuser, sin grčkog kralja Telamona, kome nije bilo dopušteno da se vrati iz Trojanskog rata jer nije osvetio svog brata Ajaksa. Stoga se on sa grupom sljedbenika iskrcao na kiparskom poluostrvu Karpaz na mjestu poznatom kao Ahajska obala, gdje je ostao neko vrijeme, a zatim osnovao grad na području današnjeg Salamisa.

Još jedna statua kojoj je uništeno lice

560. godine p.n.e., kralj Salamisa, Evelton, preuzeo je kontrolu nad cijelim ostrvom, tako da je Salamis bio prijestonica sve do 294. godine p.n.e. Značajan dio tog perioda, grad je plaćao porez Perzijancima. Tokom perioda Aleksandra Makedonskog, kralj Salamisa, Pnitagor mu je pomagao tokom opsade Tira u Libanonu. Nakon Aleksandrove smrti, otpočinje borba za vlast između njegovih zapovjednika, a Kipar potpada pod vlast Potelemaiosa koji seli glavni grad u Pafos.

Ostaci freske na kojoj su predstavljeni Hilas i nimfe

Ubrzo slijedi postepen, ali siguran pad Salamisa kome su doprinijeli brojni zemljotresi, židovski ustanak i plimni talasi, što je ostavilo ozbiljne negativne posljedice na grad. Međutim, car Konstantin II je iznova osnovao grad, nazvavši ga Konstancija i učinio ga ponovo prijestonicom Kipra. Konačna propast grada nastupa 647 godine n.e., kada uslijed kontinuiranih upada Arapa, zemljotresa i činjenice da je luka zatrpana muljem i pijeskom, biva u potpunosti napušten. Ljudi koji su tu živjeli su se preselili na područje današnje Famaguste.

Avenija kolonada u Salamisu

Arheološka iskopavanja na ovom lokalitetu su započela krajem 19. vijeka, a mnogi od pronalazaka se danas nalaze u Britanskom muzeju u Londonu. Iskopavanja su nastavljena 1952. i trajala su sve do turske okupacije Kipra 1974. godine. Značajne kolekcije eksponata iz Salamisa se nalaze i u Manastiru Svetog Barnabe, kao i kiparskim muzejima.

Antički grad Salamis

Među ostacima antičkog Salamisa moguće je identifikovati zidine grada, gimnazij, teatar, rimsko kupatilo, spremnik za vodu, agoru ili gradsku tržnicu, Zeusov hram i druge strukture. Meni je posebno zanimljiv bio ostatak freske koja predstavlja Hilasa, lika iz grčke mitologije, okruženog nimfama. Moram priznati da sam prvobitno bio iznenađen prikazom jer mi je više ličio na nešto iz tradicije Dalekog Istoka, nego na grčko-rimsku stvar.

Amfiteatar u Salamisu

Pošto sam već i previše otišao u opisivanje detalja, smanjiću doživljaj i zaustaviti se na toplim preporukama za posjetu ovog mjesta. Sat vremena koliko sam imao na raspolaganju je bio jedva dovoljan, tako da ukoliko ste u prilici zadržite se dva sata kako biste bez žurbe sve obišli. Neke od struktura su raštrkane, pa ćete do njih morati malo i pješačiti, što će vam dodatno oduzeti vrijeme.

Amfiteatar uslikan iz centra

U povratku smo odlučili ponovo pregovarati sa taksistom, kako bi umjesto do granice odvezao do Ayia Nape. Umjesto 35 eura smo mu ponudili 45 eura, ali on je tražio 55 i nije htio ni da čuje za manje. Naša posljednja ponuda je bila 50 eura, ali ju je kategorički odbio. Tada je i meni proradio inat i odlučio sam da mu ne dam tih 5 eura više pa makar hodao i pješke do Ayia Nape. 

Kolonade u Salamisu

Stigavši do granice, bili smo spremni da mu platimo prvobitno dogovorenih 35 eura i nastavimo sami, ali gle čuda, Turčin je odlučio da nas za 50 eura vozi sve do Ayia Nape. Iako se čini mnogo novca, ima tu poprilično vožnje i cimanja, a mislim da na ovakvom tipu putovanja vrijedi dati i koji dinar više ukoliko to znači manje izgubljenog vremena. Time smo završili posjetu Sjevernom Kipru, a ostatak dana proveli u najpoznatijem kiparskom ljetovalištu o kome sam već pisao u prošlom postu. U narednom pisanju se vidimo u Nikoziji, a do tada uživajte u putopisu iz Famaguste.