Vodič kroz Nacionalni park Una, Bosna i Hercegovina - šta vidjeti?

Oprostivši se sa Bihaćem, nastavili smo put ka Drvaru, s ciljem da tamo prenoćimo, ali smo prethodno planirali posjetiti Nacionalni park Una, koji nas je dijelio od konačnog odredišta. Ponajviše sam se radovao što ću najzad vidjeti Štrbački buk, jedan od najljepših bosanskohercegovačkih vodopada. Budući da sam upoznao mane turističkog sektora u Bosni i Hercegovini, smatrao sam da je bolje da na vrijeme potražim restoran u kome bih mogao jesti, prije nego što se upustim u avanturu istraživanja nacionalnog parka, te smo odlučili svratiti do Japodskih otoka, još jedne potencijalno interesantne lokacije, za koju mi se učinilo da je vrijedna posjete.

 

Nacionalni park Una

Skrenuli smo sa glavnog puta, i nakon kraće vožnje vijugavim seoskim putem stigli do Japodskih otoka, prirodne oaze u kojoj je zaigrana Una kreirala nekoliko riječnih ada, koje gledano iz vazduha, imaju oblik srca. S obzirom da je tih dana bilo nesnošljivo vruće, dolazak na ovo mjesto, ušuškano u zelenilu razgranatih krošanja, činilo se kao pravi pogodak. Uprkos lijepoj prirodi, dužina pješačkih staza vam ne omogućava neko veće kretanje i šetnju, a u znatan dio kompleksa nije moguće ni ući jer su tu smještene kućice za iznajmljivanje. Posebno su atraktivne kućica na drvetu i stakleni iglu, koje su ujedno i najveće atrakcije Japodskih otoka. Restoran, mada smješten na lijepom mjestu, nije ostavio pretjerano pozitivan utisak na mene. Iako je hrana korektna, porcije su prilično male, a ugođaj mi je pokvarila i jedna članica osoblja, podigavši prašinu dok je mela zemlju nedaleko od platoa na kome se nalazi restoran. Uvijek mi je išlo na živce to odsustvo elementarne logike i takta kod ljudi. Japodske otoke bih preporučio za porodične posjete, a ukoliko tražite nešto ubudljivije, onda predlažem da se zaputite pravac u nacionalni park.


Japodski otoci

Nacionalni park Una je osnovan 2008. godine, a obuhvata dolinske dijelove rijeke Une i Unca i orografske padine planina Plješevice, Grmeča i Osječenice. Postire se dolinom gornjeg toka rijeke Une kao i oko kanjona rijeke Unac, desne pritoke Une, sve do rječice Krke na zapadu. U park je moguće ući kroz čak šest pristupnih tačaka, ali zbog loše putne infrastrukture, savjetujem da idete isključivo na ulaz koji se nalazi u blizini sela Orašac. Mi smo naučili lekciju na vlastitoj grešci, pa smo ušli kroz ulaz najbliži Bihaću, što je za posljedicu imalo vožnju makadamom u dužini od 14 kilometara. Ulaznica u park se naplaćuje 7 KM za odrasle osobe, osim ako niste sretnica koja se zove Una, jer ćete tada moći da uđete besplatno.

 

Štrbački buk

Stigavši nadomak Štrbačkog buka, parkirali smo se na improvizovani parking, da ne kažem livadu i krenuli u obilazak. U startu sam primijetio da su dosadašnja ulaganja u nacionalni park jako skromna, počevši od loše putne infrastrukture, pa do nedostatka ugostiteljskih sadržaja, koji se ogledaju u jednom skromnom kafiću i nekoliko štandova na kojima se prodaju domaći proizvodi i slične sitnice. Iako sam za to da se maksimalno očuva prirodni ambijent nacionalnog parka, određeni sadržaji bi trebalo da postoje. Sama pješačka staza koja vodi do vodopada je lijepo uređena, sa nekoliko platoa odakle se može posmatrati njegova ljepota.

 

Nacionalni park Una

Štrbački buk sa visinom od 24,5 m predstavlja najviši i najspektakularniji vodopad u nacionalnom parku, a njegov postanak se vezuje za tektonska pomjeranja i stvaranje sedrenih naslaga. Početkom 20. vijeka na obalama pokraj vodopada nalazili su se brojni mlinovi koji podsjećaju na sojenice, nastambe praistorijskog plemena Japodi. Neko vrijeme smo uživali pored vode, a pošto staze uz rijeku nisu pretjerano duge, nije bilo razloga da se duže zadržavamo. Vratili smo se u automobil i nastavili ka narednoj tački nacionalnog parka koju smo željeli obići, a u pitanju je stari grad Ostrovica, smješten na brdu iznad naselja Kulen Vakuf.

 

Vodopad Štrbački buk

Opskrbivši se gorivom i pićem na maloj pumpi u Kulen Vakufu, zaputili smo se ka Ostrovici, slušajući google navigaciju. Što smo se više uspinjali, put je postajao sve lošiji, a onda smo u jednom momentu shvatili da dalje nećemo moći automobilom. Nismo bili sigurni koliko ima još do vrha, pa smo odlučili pitati za uputstva u jednoj od kuća, gdje su nam objasnili da tvrđava nije daleko. Međutim, na vrelom ljetnom danu, svaki metar puta se činio trostruko dužim. Kada smo se najzad uspeli do vrha, tamo nas je sačekala srednjovjekovna utvrda, za čije se temelje vjeruje da datiraju još iz antičkog doba.

 

Stari grad Ostrovica

Tokom Osmanskog perioda, tvrđava je dodatno ojačana, a naročito u 17. vijeku za vrijeme vladavine sultana Ahmeda I. Za nastanak tvrđave se veže zanimljiva legenda, koja neodoljivo podsjeća na onu o zidanju Skadra. Naime, sve ono što bi majstori tokom dana sazidali, noću bi porušile vile. Kada je jedan od majstora zaspao, u san mu je došla vila, koja mu je rekla kako će prestati rušiti tvrđavu ukoliko u nju uzidaju mladu ženu. Narednog dana, kada je jedna žena donijela ručak majstorima, oni je zazidaše živu u tvrđavu. S obzirom da je kod kuće imala dojenče, niz dojku joj je krenulo curiti mlijeko, na mjestu gdje se i danas, gledajući iz pravca Kulen Vakufa, vidi bijela pruga na stijeni. Dugo se u narodu vjerovalo da je ovo  okamenjeno „mlijeko“ ljekovito, te su nerotkinje iz obližnjih sela dolazile i strugale sivo-bijeli prah, vjerujući da će postati blagoslovljene.

 

Stari grad Ostrovica

Na tvrđavi su u novije vrijeme rađene određene popravke, kako bi ju se učinilo turistički atraktivnijom, međutim, nedostatak sistemskog održavanja i nadzora doveo je do ubrzanog propadanja drvenih dijelova tvrđave, tako da se ne nalazi u pretjerano dobrom stanju. Unutrašnjost tvrđave je zarasla u travu, pa se nisam usudio zalaziti duboko, kako bih izbjegao neželjene susrete sa zmijama. Na drugoj obali rijeke Une, nasuprot Ostrovici, nalaze se ostaci tvrđave Havala, koja je u znatno lošijem stanju i nismo je posjećivali ovoga puta, pa ne mogu ni da tvrdim kakva je pristupna cesta. Na teritoriji nacionalnog parka se nalazi još nekolicina slabije očuvanih utvrda kao što su Orašac, Rmanj i kula Klišević.

 

Martin Brod

Nacionalni park Una nudi i različite mogućnosti za pješačenje i biciklizam, međutim, ovoga puta to nije bila opcija za nas, tako da smo nakon obilaska tvrđave Ostrovica, produžili ka Martin Brodu, gdje nas je čekao još jedan predivan vodopad. Na krajnjem jugu nacionalnog parka, na ušću rijeke Unac u Unu, smjestio se najveći kompleks slapova, gdje se nekada nalazio veliki broj mlinova i bučnica. Na putu ka Martin Brodu, prošli smo i pokraj manastira Rmanj, ali smo se toliko radovali slapovima, da se nismo zaustavljali.

 

Slapovi u Martin Brod

Za Martinbrodske slapove se takođe vezuje zanimljiva legenda prema kojoj se izuzetno lijepa djevojka Marta, zaljubila u momka kudrave kose i garava lica koji je živio na drugoj obali Une, ali njeni roditelji nisu odobravali tu ljubav. Jednog dana u kasno doba Marta je krenula put Une, zadigla skute od suknje i krenula preko broda svome dragom. Okliznula se na skliskoj unskoj sedri i pala u vodu, a na površini smaragdne vode samo se kratko zadržala njena zlatno-plava djevojačka kosa. Taj gaz, odnosno brod kako ga mještani zovu, prozvaše Martin Brod


Veliki slap u Martin Brodu

Pored najvećeg slapa takođe postoji uređena drvena platforma sa koje se pruža jako lijep pogled. Boravkom u Martin Brodu smo zaključili našu posjetu Nacionalnom parku Una, koji pruža i druge mogućnosti posjetiocima, poput raftinga, organizovanih pješačkih tura i sl., te ga zaista vrijedi posjetiti uprkos činjenici da su neophodna dalja ulaganja u razvoj infrastrukture i zaštitu područja.


No comments:

Note: only a member of this blog may post a comment.

Powered by Blogger.