Vodič kroz Žepu, Bosna i Hercegovina - šta vidjeti?

October 27, 2020

Krajnji istok Bosne i Hercegovine, poznat i kao Podrinje zbog rijeke Drine koja protiče tim krajem, dugo vremena mi je bio turistička nepoznanica. Imena mnogih gradova i sela ovog kraja sam tokom protekle dvije decenije nerijetko mogao čuti ili pročitati u medijima, mahom u kontekstu stradanja civila tokom posljednjeg rata u Bosni i Hercegovini. Ovo je ujedno i jedna od manje razvijenih regija države, bez značajnijeg ekonomskog, političkog ili kulturnog centra, pa me valjda stoga put nikada nije ni odveo na tu stranu. Višegrad je jedini grad tog kraja koji sam zaista želio posjetiti, prevashodno zbog mosta Mehmed-paše Sokolovića, jednog od najznačajnijih arhitektonskih dostignuća svih vremena na ovim prostorima.

 

Ušće rijeke Žepe u Drinu (jezero Perućac), selo Slap

Iako se već godinama kanim i dogovaram sa prijateljima da posjetimo Višegrad, do realizacije te ideje nikada nije došlo. S obzirom da je bilo malo izgledno da ću se ove godine uspjeti organizovati sa svojim uobičajenim saputnicima, odlučio sam potražiti nekoga ko podjednako dijeli moj entuzijazam za obilazak Bosne i Hercegovine, a u tome mi je pomogao Instagram. Željka, koju sam upoznao na ovoj društvenoj mreži, je takođe bila neko ko se u 2020. godini zaljubio u našu državu i želio da obiđe svaki njen ćošak.

 

Rijeka Drina (jezero Perućac), selo Slap

Vođeni istim ciljem, dogovorili smo zajednički pohod na istočnu Bosnu, a kao krajnje odredište smo odabrali baš Višegrad. Budući da oboje volimo da se usput zaustavimo na svakom mjestu koje nam se učini interesantnim, brzo smo u raspored ubacili još nekoliko lokacija, a jedna od njih je i selo Žepa. Vjerujem da vam se, čak i ako niste vrsni poznavaoci geografije Bosne i Hercegovine, ime Žepa nekada provuklo kroz uši. Ako i dalje niste sigurni gdje ste ga čuli, podsjetiću vas na pripovijetku Ive Andrića „Most na Žepi“, inspirisanu gracioznim mostom iz osmanskog perioda, sagrađenim na lijevoj pritoci Drine. Zaljubljeni u bosanskohercegovačke mostove, na spisak obaveznih obilazaka smo uvrstili i ovaj.


Kućica na Drini u selu Slap

Započeli smo spust od samog sjevera Bosne ka jugu, a nakon što smo napustili obronke planine Majevice, krajolik oko Kalesije je postao pomalo dosadnjikav i ostao je takav do izlaza iz Vlasenice. Tek tada je priroda postepeno počela da pokazuje svoju smjelost i kreativnost u vidu brežuljaka i šuma, prošaranih prvim znacima jeseni. Stigavši u Han-Pijesak, jedno od onih mjesta koja me uvijek podsjete da tamo gdje ja živim zapravo i nije toliko loše, odvojili smo se ka Žepi. Svako skretanje sa magistralne ceste u Bosni znači i pouzdano loše puteve, sa asfaltom koji nerijetko datira iz vremena bivše Jugoslavije i širinom koja ne garantuje mimoilazak dva vozila. Ali, takvi putevi su obično okruženi i najljepšom prirodom, što je valjda kompenzacija za pretrpljenu traumu.

 

Kanjon Drine u selu Slap

Obilazak Žepe smo počeli u malenom selu Slap, gdje se ujedno nalazi i ušće rijeke Žepe u Drinu, odnosno u vještačko jezero Perućac, nastalo 1966. pregrađivanjem rijeke za potrebe izgradnje hidroelektrane Bajina Bašta. Teško je riječima opisati izgled i atmosferu ovog mjesta, smještenog u zagrljaju kanjona Drine. Ovo je posljednja stanica do koje put vodi, a od prijeratnih 80, danas ovdje živi svega 24 stanovnika. Parkirali smo automobil poviš motela „Braća Ćesko“, smještenog na samoj obali rijeke, a zatim se spustili do vode. Nešto dalje od motela se nalazi i ribogojlište, zbog čega je veći dio obale nedostupan za posjetioce.

 

Viseći most na ušću Žepe u Drinu

Stajali smo i očarano posmatrali vijugavi kanjon, mirnu površinu rijeke u kojoj su se stapale plava i zelena boja, te obližnje ostrvce na kome je bila izgrađena kućica nalik na onu u Bajinoj Bašti. Nekolicina ribara je pecala, a zatekli smo i jednu porodicu sa djecom, mada nisam bio siguran da li su u pitanju lokalci ili posjetioci. S druge strane motela, na mjestu gdje rijeka Žepa završava svoj 25 km dug tok, pronašli smo neobičan viseći most dotrajale konstrukcije. Prešli smo ga, pazeći da nam noga ne propadne kroz rupe u daskama, a zatim shvatili da, baš kao i bosanskohercegovačka politika, ne vodi nikuda.

 

Redžep-pašina kula u selu Žepa

Na ovom mjestu se nekada nalazio i čuveni most na Žepi o kojem je pisao Ivo Andrić, a koji je uoči izgradnje hidroelektrane Bajina Bašta razmonitran i prenesen nekoliko kilometara uzvodno, u selo Žepa. Valjda zbog toga što joj je naš nobelovac učinio ime tako zvučnim, očekivao sam da je Žepa varošica, pa me je iznenadila činjenica da se radi o malom selu sa nešto više od stotinu stanovnika. Taj broj je višestruko smanjen u odnosu na prijeratni period, te danas izgleda izolovano i potpuno zaboravljeno. Malobrojni mještani koji su boravili u svojim dvorištima su vjerovatno bili iznenađeni našim dolaskom, a njihova nevjerica bi se naglo pojačala da su znali da je motiv naše posjete turizam.

 

Most na Žepi

Uprkos tome što se radi o malom mjestu, Žepa krije nekolicinu nacionalnih spomenika, a prva na listi je Redžep-pašina kula. Riječ je o tipu feudalne kule iz osmanskog perioda, o čijoj izgradnji nema preciznih informacija, a pretpostavlja se da ju je podigao izvjesni Redžep-paša. Tokom ratne agresije na Bosnu i Hercegovinu, kula je zapaljena, te se donedavno nalazila u jako lošem stanju. Skoro sve fotografije na koje sam naišao na internetu, pa čak i one na službenim turističkim stranicama, pokazivale su devastiranu kulu bez krova, tako da nisam znao šta da očekujem po dolasku na odredište. Jako me je obradovao prizor restaurirane kule, kojoj je vraćen stari sjaj.

 

Most na Žepi skriven u vegetaciji

Nismo ni pokušavali ući u kulu, jer ko zna ko bi nam u Žepi mogao dati ključeve iste, mada vjerujem da bismo prilično lako dokučili odgovor na to pitanje da smo porazgovarali sa nekime iz obližnjih kuća. Umjesto toga, spustili smo se niz stazu kraj naherenog voćnjaka zasađenog podno kule i vođeni udaljenim žuborom rijeke Žepe koja nas je iz daljine dozivala, odlučili pronaći ono zbog čega smo zapravo i došli ovamo. Za razliku od drugih mjesta koja sam posjećivao, na internetu je bilo teško pronaći svježe fotografije Žepe, pa i samog mosta. To nas je dodatno tjeralo da pružimo korak, kako bismo što prije otkrili šta nas čeka.

 

Izvor Žepe

Ubrzo smo stigli do mosta koji je stidljivo virio iz bujne vegetacije, stiješnjen između dvije klisure. Njegovu ljepotu je narušavala drvena skela koja je pridržavala luk mosta, kako bi se spriječilo urušavanje usljed pukotine koja se prije izvjesnog vremena na njemu pojavila. Rijeku smo zbog gustog rastinja mogli vidjeti tek kada smo zakoračili na most. Zaboravljen od putnika i zanemaren od strane države, stajao je u zagrljaju prirode velelijepni most na Žepi. Svaki naš pokušaj da pronađemo adekvatan vidikovac ili mjesto odakle bismo ga mogli fotografisati, a da barem djelimično prikažemo njegovu ljepotu, bio je uzaludan.

 

Most na izvoru Žepe

Pokraj mosta postoje dvije table, jedna novijeg datuma i kamena ploča ugrađena u obližnju stijenu, gdje se može pročitati više informacija o mostu, poput one da je sagrađen u 16. vijeku na ušću Žepe u Drinu, te da je zbog ugroženosti akumulacionim jezerom Perućac, prenesen na ovo mjesto 1967. godine. Nakon što smo u borbi za dobar kadar izgubili bitku sa prirodom, vraćamo se do automobila i nastavljamo dalje. Na izlasku iz Žepe u susjednom selu (ili zaseoku) zanimljivog naziva Stop, nailazimo na nešto što sam prije dolaska u Žepu bezuspješno pokušavao locirati na karti. U pitanju je još jedan most, ovaj put na izvoru Žepe. Vjerovatno ga ne bismo ni primijetili da nam pažnju nije privukao niz brzih izvora koji su se obrušavali sa obližnje litice, nestajući ispod ceste kojom smo prolazili.


Planine iznad Žepe

Zaustavili smo se da bismo se divili ovim vrelima, a onda smo shvatili da protiču ispod starog mosta sa tri nejednaka luka, ugrađenog u lokalnu cestu. Mještani vjeruju da je u pitanju rimski most, ali su stručnjaci mišljenja da se zbog načina obrade kamena radi o ćupriji iz osmanskog perioda, građenoj u 16. vijeku kao i obližnja Redžep-pašina kula. Bio sam sretan zbog ovog otkrića, kao i zbog činjenice da sam baš ja taj koji ga je mapirao na Google kartama, te ga možete potražiti pod nazivom „Most na izvoru Žepe“. U okolini Žepe, moguće je pronaći i brojne nekropole stećaka poput onih u selima Ljubomišje i Tulež, međutim, što zbog nedostatka vremena, što nepostojanja bilo kakvih informacija o tačnim lokacijama, nismo se upuštali u potragu, jer nas je ipak čekao put do Višegrada.

 

Put od Žepe do Višegrada

Oprostili smo se od Žepe savršenim pogledom sa planine u čijem je zagrljaju nikla, a zatim nastavili put divljim, neljubaznim putem dok su nas sa oboda okolnih šuma posmatrale prijeteće crvene table sa kosturskom glavom, koje su ukazivale na to da je ovo područje minirano u proteklom ratu. Vozili smo se uskim putem koji je krivudao između stoljetnih stabala, prelazeći povremeno iz asfalta u makadam. Prelijepa, a ujedno zastrašujuća priroda nam je slala jasnu poruku da je ovdje ona gospodar, stavljajući nam do znanja koliko smo zapravo sitni i nebitni. Tek mjestimično bi se pojavljivali znakovi ljudskog prisustva u obliku poneke kuće ili stada krava.


Prepreka na putu

Najzad su u selu Borika guste, minirane šume prerasle u prostrane, pitome pašnjake koji su ulijevali povjerenje. Ali, taman što bismo se ušuškali u ljepotu ovog ambijenta, uslijedile bi nove šume i strme krivine koje su nas pratile sve do samog Višegrada. Ukoliko putujete ovom rutom, predlažem da to učinite za dnevne svjetlosti, jer ovo nije područje u kojem želite da vas uhvati mrak. Nadam se da sam uspio da vam barem djelimično dočaram ljepotu Žepe, a u sljedećem putopisu ćete moći da pročitate kako je protekao naš susret sa Višegradom i čuvenom na Drini ćuprijom.

No comments:

Note: only a member of this blog may post a comment.

Powered by Blogger.