Vodič kroz Trst, Italija - šta posjetiti?

Prilikom planiranja nedavne posjete Sloveniji, razmišljao sam da li usput posjetiti i Trst ili ovaj put konačno ležernije iskoristiti vrijeme. Na kraju je razum ipak prevladao i od Trsta sam odustao, odlučivši taj dan posjetiti Bohinjsko jezero i odatle se zaputiti u pravcu Pirana, koji sam odabrao za stacionar. Sudbina je ipak imala drugačije planove pa me je tog jutra na Bledu, gdje sam proveo prethodnu noć, za dobro jutro pozdravio strašan pljusak praćen sivim oblacima. To je značilo iste vremenske prilike i na Bohinju, pa sam stoga brže-bolje spakovao stvari, odlučivši pobjeći što dalje. A, mislim, gdje drugo nego u Trst.

Dvorac Miramare

Što smo se više približavali jadranskoj obali, nebo je postajalo vedrije, a tragovi kiše su u potpunosti iščezli. Ovo je bila faktički moja druga posjeta Trstu, s tim što sam prvi put otišao tamo potpuno neplanski, nepripremljen i sa ekipom koja nije pretjerano luda za turističkim obilascima po mojoj mjeri. Ni sada nisam imao spremljen vodič, ni mapu, jer kao što sam rekao Trst je negdje u procesu planiranja otpao, ali sam ipak pročitao neke stvari i zabilježio u nekom od režnjeva sive kore lokalitete koje ne smijem propustiti kada se sljedeći put nađem tamo. Slika Trsta koju sam imao u glavi od prošli put mi je takođe pomogla da izdvojim ono najbolje od ovog grada i smjestim u taj jedan dan, koliko sam imao na raspolaganju.

Pogled na dvorac Miramare iz parka

Početna tačka i highlight putovanja je svakako bila posjeta dvorcu Miramare (ital. Castello di Miramare) iz 19. vijeka, smještenom na periferiji grada. Prilikom prve posjete Trstu 2013. godine, nisam ni znao za njegovo postojanje, što dodatno naglašava važnost informisanja prije puta. Parking u blizini dvorca je veoma teško naći čak i ako ste voljni da ga platite. Nama to nije pošlo za rukom, pa smo se besplatno parkirali pored magistralnog puta iznad dvorca i prepješačili nekoliko stotina metara do samog zdanja. Put možete prepoloviti ako obratite pažnju na dobro skrivenu prečicu koja vodi kroz brdo obraslo žbunjem.

Pogled na more iz parka Miramare

Gradnja dvorca Miramare je trajala od 1856. do 1860. godine, a bio je namijenjen austrijskom nadvojvodi Francu Maksimilijanu i njegovoj ženi Šarlot od Belgije, koji su kasnije postali vladari Meksika. 1850. godine, u dobi od 18 godina, Maksimilijan je došao u Trst sa bratom Čarlsom, nakon čega se otisnuo na kratko krstarenje ka Bliskom Istoku. Ovo putovanje je bilo potvrda njegovih težnji da jedri i upozna svijet. 1852. godine je imenovan časnikom, a 1854. godine i vrhovnim zapovjednikom carske mornarice. Odlučio je da se preseli u Trst, gdje je namjeravao izgraditi dom sa pogledom na more i okružen parkom dostojnim njegovog imena i položaja.

Park Miramare

Nakon što ga je u zaljevu uhvatila iznenadna oluja, pronašao je utočište u maloj luci Grinjano (ital. Grignano), izabravši stjenoviti greben od vapnenca kao mjesto na kome će izgraditi dom. Cijeli kompleks je kupio početkom marta 1856. godine i nazvao ga Miramar, po uzoru na dvorac Pena u Portugalu. Uz dvorac se nalazi i park koji se prostire na 22 hektara, a kreiran je po želji nadvojvode Maksimilijana, pošto na ovom mjestu isprva nije bilo vegetacije. Park je mješavina drvenastog šumskog rastinja i žbunja, te uspješno kombinuje tipičan sjeverni krajolik sa mediteranskim ambijentom. Na ovom mjestu se uspješno nadopunjuju barokni i engleski vrt.

Park u kompleksu Miramare

Ulaz u dvorac se naplaćuje, dok je posjeta vrtu besplatna. Prema utiscima drugih putnika kojima sam se vodio, unutrašnjost dvorca je ok, ali ništa spektakularno. Onima koji se ipak odluče da ga posjete na raspolaganju su Maksimilijanove odaje, kao i odaje njegove supruge Šarlot, zatim gostinske sobe, soba u kojoj su dostupne informacije o istoriji dvorca i gradnji parka, apartman vojvode Amadea di Savoia sa namještajem u stilu racionalizma iz 1930-ih i sl. Sve prostorije su opremljene izvornim namještajem, ukrasima i predmetima koji datiraju iz sredine 19. vijeka.

Mali dvorac Castelleto

S druge strane, park su svi hvalili i savjetovali da ga treba obavezno posjetiti. S obzirom da je bio juli, nisam bio pretjerano zainteresovan da vrijeme provodim u zatvorenom prostoru, te sam stoga odlučio obići samo park i tu sam se, vjerovali ili ne, zadržao dobra dva sata i opet nisam uspio istražiti svaki kutak. Park je ogroman, a većina rastinja u njemu nije lokalnog porijekla, pa tako ovdje možete vidjeti cedar iz Libana, Sjeverne Afrike i Himalaja, jele i omorike iz Španije, čemprese iz Kalifornije i Meksika, različite vrste bora iz Amerike i Azije, pa čak i sekvoju i ginko bilobu. U parku se nalazi i niz pratećih objekata kao što su manji dvorac Castelletto, staklenici za uzgoj biljaka koje bi se sadile u parku, ruševine kapele Svetog Kancijana u čijoj se apsidi čuva krst izrađen od drveta sa barke Novara, te kuća u kojoj je danas smješten kafić.

Na putu ka svjetioniku

Budući da sam se u krugu dvorca zadržao i duže od planiranog, bilo je vrijeme da krenem dalje. Sljedeća stanica je trebalo da bude Svjetionik pobjede, Italijanima poznat kao Faro della Vittoria, smješten na brdu Gretta. Sa svojih 68 metara ubraja se u red najviših svjetionika u svijetu. Iako je zamišljeno da prvobitna lokacija svjetionika bude Pula u Istri, zbog idealne nadmorske visine naposlijetku je odabrano baš ovo mjesto gdje je 1923. započela njegova izgradnja, koja je trajala sve do 1927. godine. Jedan od razloga zašto je sagrađen ovako visok svjetionik, jeste želja da se nadmaši Stub pobjede u Berlinu.

Svjetionik u Trstu

Dolazak do svjetionika nije bio baš jednostavan jer u tom momentu nismo bili u mogućnosti da pokrenemo navigaciju, tako da smo dobro otvorili oči i čekali da se ukaže pred nama. Međutim, iako smo ga spazili na vrijeme, to nam nije bilo od velike pomoći jer se put prostire u podnožju brda na kom se svjetionik nalazi zbog čega nam je konstantno bio zaklonjen pa se nismo mogli dobro orijentisati. U jednom momentu smo shvatili da smo promašili skretanje koje bi moglo voditi ka svjetioniku, a drugog nije bilo do pred sami centar grada. Stoga smo bili prinuđeni da se tek tada okrenemo nazad i onda po osjećaju tražimo neki parking ispod brda i odatle idemo pješke ka svjetioniku. Na sreću, dozvoljeno je parkiranje pokraj puta, o čemu svjedoče brojna vozila, ali zbog nemogućnosti orijentacije parkirali smo se mnogo dalje nego što smo zapravo mogli.

Grande kanal

Put do svjetionika nas je vodio pokraj zanimljivog malog groblja, pa kroz brojne uske ulice od kojih su neke vodile u pogrešnom pravcu pa smo se morali vraćati nazad. Sve u svemu, u momentu dolaska na cilj imao sam tek toliko snage da ga uslikam. Želja mi je bila i da dođem do samog ulaza, ali druga strana nije bila zainteresovana pa smo se vratili nazad. Kasnije sam saznao da je svjetionik vikendom otvoren za posjete, i to baš negdje u periodu našeg dolaska. Izgleda da mi nije bilo suđeno, a nisam siguran ni kako bih se popeo do vrha u stanju u kakvom sam bio. Vratili smo se do automobila i krenuli u pravcu centra grada, gdje smo se parkirali pokraj luteranske crkve izgrađene u gotičkom stilu. Parking se nedjeljom ne plaća.

Skulptura književnika Džejmsa Džojsa na mostu Ponte Rosso

Ispostavilo se da smo odabrali dobro mjesto za parking, budući da smo ubrzo izbili na kanal Grande, okružen brojnim palatama kao što su palata Carciotti ili palata Spiridona Gopčevića, poznatog brodovlasnika i trgovca porijeklom iz Herceg Novog. Na mjestu gdje se kanal završava, započinje Trg Sant’Antonio Nuovo, kojim dominira istoimena katolička crkva posvećena Sv. Antoniu, sagrađena u periodu 1825-49. godine. Bijelu neoklasicisitičku građevinu krasi šest kolonada i isto toliko kipova koji predstavljaju svece Justa, Sergija (Srđa), Servola, Maura, Eufemiju i Teklu.

Crkva Sant'Antonio Nuovo

Još jedna veoma značajna bogomolja na ovom trgu jeste srpska pravoslavna Crkva Sv. Spiridona. Prvu crkvu na ovom mjestu Srbi su podigli zajedno sa Grcima 1751. godine, ali je ona brzo počela da puca jer su se na tom mjestu ranije nalazile solane. U 19. vijeku je donesena odluka da se postojeća crkva sruši i izgradi nova, što je i učinjeno. Nova crkva je sagrađena od lomljenog kamena i obložena je klesanim blokovima donesenim iz Briona i Verone, a ukrašavanje unutrašnjosti je pripalo umjetnicima iz Milana. 

Crkva Sant'Antonio Nuovo

Zbog nesuglasica koje su izbile između Srba i Grka, ovi drugi su odlučili da izgrade sebi novi hram nazvan po Svetom Nikoli. Ne znam da li zbog toga što sam u zadnjih par godina obišao toliko crkava da su mi svi enterijeri postali isti ili zbog činjenice da sam povazda neprikladno obučen, nisam ušao ni u jednu od prethodno spomenutih pa ne mogu da posvjedočim o njihovoj ljepoti osim izvana. Pošto je već bilo i vrijeme ručku, odabrao sam restoran Barattolo, takođe smješten na Trgu Sant’Antonio Nuovo. 

Srpska pravoslavna crkva Sv. Spiridona

Porcija tjestenine koja može stati u oko, što bi se kod nas reklo je koštala 8 eura. Ne baš sit nastavio sam šetnju Trstom, stigavši do Berzanskog trga (ital. Piazza della Borsa) koji je predstavljao ekonomsko središte grada u 19. vijeku o čemu svjedoči i grandiozna neoklasična zgrada privredne komore, koja je u to vrijeme služila kao berza. Krase je četiri alegorijske skulpture koje simboliziraju Evropu, Ameriku, Aziju i Afriku. Na trgu se nalaze i druge zanimljive građevine poput Rusconi kuće, Bartoli kuće u Art Nouveau stilu i palate Tergesteo. 

Privredna komora (nekadašnja berza)

Ispred zgrade privredne komore je smještena i Neptunova fontana iz 1755. godine, koja je po završetku restauracije 2008. godine vraćena na izvorno mjesto nakon što je čitavih 88 godina provela izmještena na Trg Venecija. S obzirom da sam se u Trstu zatekao u nedjelju, dosta trgovina nije radilo, ali je bilo i onih koje su mi ponudom privukle pažnju te sam stoga sasvim neplanski pazario par ljetnih stvari francuskog brenda „Jules“ po nekoj bagatelnoj cijeni. Iako nisam neki zaluđenik shoppingom, gen zemljaka koji su u prošlosti dolazili u Trst po farmerke je proradio. Ipak, kao suvenir „freaku“ mi je glavni cilj bio pronaći magnet za frižider i neku razglednicu. Sada kada ovo pišem, razmišljam da li sam ih mogao naći u dvorcu Miramare, ali tada mi to nije bilo ni na kraj pameti.

Neptunova fontana ispred Privredne komore

Ispostavilo se da u samom Trstu postoji samo jedna suvenirnica i ona se nalazi na Trgu ujedinjenja Italije (ital. Piazza Unita D’Italia). Činjenica da je nedjeljom zatvorena, izazvala je kod mene veliko razočarenje dok sam čežnjivo kroz staklo posmatrao stalak sa magnetima. Trg ujedninjenja je malo je reći ogroman, ali mi se ni najmanje nije dopao. Uprkos što se na njemu nalazi nekoliko zaista lijepih građevina, čitav prostor je u kamenu, bez imalo zelenila što ostavlja sumoran utisak. Ovo mjesto nije izuzetak, jer i u drugim dijelovima grada fali zelenih površina, zbog čega mi se grad ponajmanje svidio od svih italijanskih koje sam posjetio.

Zgrada opštine u Trstu

Veliki plato trga je okružen palatama, među kojima je svakako najistaknutija zgrada opštine (ital. Palazzo del Municipio) podignuta u drugoj polovini 19. vijeka prema nacrtima arhitekte Đuzepea Brunija. Strukturu građevine čine dva bočna krila i centralna zgrada sa tornjem na čijem se vrhu nalaze sat i dvije bronzane statue koje predstavljaju Mikeze-a i Jakeze-a, likove iz lokalnog folklora. Ispred opštine se nalazi i pozamašna fontana, koja mi pomalo djeluje kao da je neko istresao kamion dovezen iz kamenoloma. Čini mi se da je na njoj nedavno vršena neka ne baš pretjerano uspješna restauracija jer su pojedini dijelovi kipova izgledom materijala odudarali od ostatka, što je ostavilo na mene neuredan dojam.

Palata guvernera u Trstu

Od ostalih palata na trgu treba spomenuti palatu regionalnog vijeća (ital. Palazzo della Giunta Regionale), palatu Vanoli (danas Grand hotel Duchi d’Aosta), palatu Plenario – Pitteri, palatu Modello, palatu Stratti i palatu guvernera (ital. Palazzo del governo). Palate datiraju iz 18. i 19. vijeka, a najstarija među njima je palata Plenario – Pitteri. Neću se baviti istorijatom svake ponaosob, ali bilo bi zanimljivo spomenuti da je u hotelu Duchi d’Aosta 1768. godine ubijen arheolog Johan Vinkelman, zaslužan za iskopavanje Pompeje.

Skulpture na palati regionalnog vijeća

Ne odustajući lako od potrage za suvenirom iz Trsta krenuo sam nasumično obilaziti širi centar grada, naišavši usput na mnoga zanimljiva mjesta i građevine. Prvo takvo mjesto je brdo na kome su, jedna pored druge, smještene crkva Santa Maria Maggiore i katedrala San Gusto. Crkva Santa Maria Maggiore je barokna crkva koju su u 17. vijeku podigli Jezuiti. Katedrala San Gusto je nastala spajanjem crkava San Maria i San Gusto, koje datiraju iz 11. vijeka. Fasada katedrale je veoma jednostavna, a jedini ukras čini velika rozeta na pročelju. Uz katedralu se nalazi četvrtasti zvonik iz 14. vijeka, sagrađen na ostacima rimskog hrama.

Katedrala San Gusto

Trst je dom i druge po veličini sinagoge u Evropi (prva je u Budimpešti), koja je sagrađena početkom 20. vijeka. Iznad tri glavna ulaza koja gledaju na tri različite ulice nalazi se velika rozeta u čijem je središtu pozicionirana Davidova zvijezda. Sinagoga je otvorena za posjete svim danima osim petka i subote, ali u ograničenim vremenskim intervalima, pa tako nedjeljom postoje organizovane posjete u 10:00h, 11:00h i 12:00h, dok je radnim danima otvorena od 10:00 do 11:00h. Iz nekog čudnog razloga taj dan sam zaboravio bilo gdje da uđem, mada mislim da su u vrijeme mog boravka posjete već bile gotove.

Sinagoga u Trstu

Sreća mi se osmijehnula na samom početku Avenije XX septembar (ital. Viale XX Settembre), vjerovatno jednoj od najznačajnijih pješačkih zona, punoj kafića i restorana. Ušao sam u malu trafiku na ćošku jer sam spazio razglednice pokraj kase. Unutra je bilo i nekoliko magneta, ali onih ružnih sa slikama i nekim šljokicama. Razočaran ponudom, izvadio sam novac da platim razglednicu i na jednoj mini ploči pored prodavačice ugledao još nekolicinu magneta, od kojih je jedan bio reljefni i baš po mojoj volji. Misija potrage za suvenirom iz Trsta je bila okončana.

Fontana na početku Avenije XX septembar

Već umoran od cjelodnevne šetnje, za kraj sam ostavio posjetu javnom parku Muzio Tomassini, koji je dobio ime po botaničaru rođenom u Trstu. Park je ostavio utisak na mene još pri prvoj posjeti kada sam sasvim slučajno nabasao na njega. Prostire se na 30.000 kvadratnih metara i predstavlja onaj komad zelenila koji tako nedostaje centru Trsta. U park možete ući kroz jedan od sedam ulaza, a unutra će vas dočekati predivno uređene parcele premrežene brojnim stazama skrivenim među oleandrima i drugim rastinjem. Centralni dio svake zelene površine zauzima bista neke znamenite ličnosti, oko koje su posađene različite vrste cvijeća. Sudeći po onome što sam imao priliku vidjeti, u park rado svraćaju roditelji sa djecom, kojima je ovo idealno mjesto za bijeg od gradske vreve.

Spomenik na ulazu u gradski park  Muzio Tomassini

Uprkos tome što sam u grad stigao neplanski i bez mape u rukama, uspio sam obići dosta toga. Ipak, preporučujem vam da se prije svakog puta pripremite jer se lako desi da propustite nešto zbog čega se poslije kajete. Nadam se da sam vam ovim vodičem uspio barem djelimično oslikati Trst i dati vam neke ideje o tome kako da se krećete kroz grad. U komentarima možete ostaviti svoje utiske iz ovog grada ukoliko ste ga posjetili, a ukoliko niste napišite da li biste putovali tamo. U narednom postu se družimo ponovo u Sloveniji, a do tada svako dobro.