Vodič kroz Piran, Slovenija - šta posjetiti?

Ne mogu se precizno sjetiti svojih prvih spoznaja o slovenskom primorju, ali poprilično sam uvjeren da sam dobar dio djetinjstva proveo u uvjerenju da Slovenija nema izlaz na more. Interesovanje za geografiju koje se u međuvremenu probudilo me je nagnalo da se počnem detaljnije baviti izučavanjem karte Evrope, te sam saznao da ova država ima morsku obalu, i to čak nešto dužu od one skromne bosanskohercegovačke. Međutim, moram priznati da sam relativno doskora bio ubijeđen da je Kopar ili kako ga Slovenci zovu Koper jedini slovenski grad koji izlazi na more. Nemalo sam bio iznenađen kada sam slučajno na internetu naletio na predivnu fotografiju gradića po imenu Piran i otkrio da se i on nalazi u Sloveniji.

Panorama Pirana uslikana sa gradskih zidina

Još od tog momenta Piran je dospio na listu mjesta koja obavezno moram posjetiti, ali je do realizacije te želje došlo tek ove godine. Na Piran sam uvijek gledao kao na usputnu stanicu prema Veneciji, ali okolnosti su se posložile tako da se Slovenija našla u fokusu putovanja, a ovo predivno mjesto je postalo moje primarno odredište. Ako ste pročitali prethodne putopise, mogli ste ispratiti moju avanturu koja je započela na Bledu, nastavila se u Trstu, te me je dovela do slovenskog primorja. Na putu ka Piranu sam svratio do Izole, još jednog primorskog gradića u Sloveniji i tu se zadržao nekoliko sati. Dvoumio sam se da li da pišem i o njoj, ali sam na kraju odustao jer sam smatrao da vrijeme koje sam proveo tamo nije dovoljno da prenesem pravu sliku mjesta.

Pogled na Piran na tornja Crkve Sv. Jurija

U Piran sam stigao u nedjelju naveče i smjestio se u hostel koji se faktički nalazi u Portorožu, ali udaljen je svega nekoliko desetina metara od table za Piran. Ovo je ujedno bilo i jedno od posljednjih mjesta gdje možete ostaviti automobil, jer u Piranu ne saobraćaju motorna vozila. Postoji i javna garaža, ali meni je bilo isplativije naći smještaj sa vlastitim parkingom nadomak Pirana, budući da sam se tu planirao zadržati dvije noći. Jedva dočekavši iduće jutro, potrpao sam najosnovnije stvari u ruksak i zaputio se Belokriškom cestom ka centru poluostrva. Skoro na samom ulazu u Piran dočekale su me gradske zidine koje su građene u više navrata, kako se naselje širilo.

Plaža koja djeluje idilično, ali je prepuna kamenja

Prve zidine su izgrađene još u 7 vijeku, podijelivši grad na četiri ulice po kojima je svaki ulaz u grad dobio ime, pa tako postoje: Miljska, Stolna, Osrednja i Poljska. Druge zidine su sagrađene u periodu od 1470. do 1538. godine, kako bi se zaštitili novoizgrađeni dijelovi grada. Od ovih zidina je danas malo preostalo, ali su zato zidine koje su izgrađene u posljednjoj fazi fortifikacije grada ostale skoro u potpunosti netaknute. Budući da sam prije putovanja malo istraživao, došao sam do spoznaje da je većina onih predivnih panoramskih fotografija Pirana uslikana baš sa ovih zidina. Stoga sam u prvoj kuli pokraj puta, koju nećete moći promašiti, kupio ulaznicu za zidine (2 eura) i popeo se gore.

Pogled na more sa tornja Crkve Sv. Jurija

Pogled odozgo je nešto što ne smijete propustiti, jer imate cijeli Piran na dlanu. Najbolje fotografije sam uspio napraviti sa predzadnje kule u nizu, gdje sam se predveče vratio kako bih posmatrao zalazak sunca i to je još jedna od „must do“ stvari u Piranu. Drugo mjesto odakle možete napraviti sjajne fotografije Pirana jeste zvonik Crkve Sv. Juraja (slov. Jurij, srp. Georgije), koji dominira na brežuljku iznad grada i čini njegov najprepoznatljiviji objekat na fotografijama. To je bila ujedno i moja sljedeća stanica, budući da je crkvu teško zaobići ukoliko se krećete ka centralnom gradskom jezgru.

Pogled sa tornja Crkve Sv. Jurija na Tartini trg

Crkva Sv. Juraja je rimokatolička crkva sagrađena između 1592. i 1614. godine u venecijanskom renesansnom stilu na mjestu prethodne crkve koja datira iz 12. vijeka. Renesansna prednja fasada crkve je dodana 1608. godine po uzoru na rane crkvene fasade iz 17. vijeka kakve je radio italijanski arhitekta Andrea Palladio. Krasi je timpan, četiri pilastre i naknadno dodana barokna edikula u koju je smješten kip Sv. Juraja. 

Zvonik Crkve Sv. Franje Asiškog

Iako na putovanjima fotografišem krajnje amaterski, odlučio sam to podići na viši nivo u smislu pažljivijeg izbora kadrova, pa su mi tornjevi različitih objekata postali nezaobilazna svratišta. Stoga sam i u ovoj crkvi platio ulaznicu 2 eura i popeo se istrošenim drvenim stepenicama do vrha zvonika koji podsjeća na zvonik Sv. Marka u Veneciji. Odatle sam mogao uživati u pogledu na Trg Tartini, ali i na gradske zidine s kojih sam maločas posmatrao grad.

Unutrašnje dvorište Franjevačkog samostana

Ukoliko birate samo jedan od ova dva vidikovca, iako s obzirom na cijenu ulaznice za tim nema potrebe, blagu prednost ću dati zidinima jer je slika grada bez crkvenog tornja pomalo nepotpuna. Pored ove crkve, u gradu ih se nalazi još nekolicina, ali su uglavnom teže uočljive jer nemaju visoke zvonike i uglavnom su uklopljene u cjelinu sa susjednim objektima. Jedina crkva koja se, pored maločas pomenute, ističe na slikama grada jeste Crkva Sv. Franje Asiškog koja je dio franjevačkog samostana. 

Čuvena venecijanska palata na Tatrini trgu

Samostan i crkva datiraju iz 1301. godine, ali je enterijer svoj današnji izgled dobio u 17., dok eksterijer potiče iz 19. vijeka. Crkva je dom nekolicine vrijednih umjetničkih slika iz 17. i 18. vijeka, među kojima su najpoznatije: Posljednja večera, slike pape Aleksandra V i Julija II, slika Sv. Petra i Pavla, te Samarićanka na vrelu. Samostan ima i jako lijepo unutrašnje dvorište u kojem možete napraviti kratku pauzu tokom šetnje kroz Piran.

Tartini trg iznad kojeg se uzdiže zvonik Crkve Sv. Jurija

Ipak, ono što Piran čini tako posebnim su uske krivudave uličice koje vode između kamenih kuća sa čijih se živopisnih fasada ljušti boja. Čak i u najtoplijim danima, ovdje ste zaštićeni od sunca i vreline, o čemu svjedoči i blaga memljiva nota koja se proteže vazduhom dok prolazite pokraj otvorenih prozora. Iako su ovim prostorima protutnjali Iliri, Rimljani i Slaveni, najveći pečat na današnji izgled grada ostavili su Venecijanci. Po izbijanju na glavni gradski trg koji je dobio naziv po kompozitoru i violinisti Đuzepeu Tartiniju, rođenom u Piranu imao sam utisak da se nalazim u Veneciji, a ne u Sloveniji.

Spomenik Đuzepeu Tartiniju i Crkva Sv. Jurija

Tartini trg zauzima ogromnu površinu, a okružuju ga prelijepe zgrade pastelnih boja, među kojima se naročito ističe velelijepna bijela zgrada gradske uprave ispred koje se nalazi spomenik Đuzepea Tartinija. Odmah pored se nalaze i druge palate, među kojima se ističe tipična venecijanska palata iz 15. vijeka, čija je dotrajala crvena fasada nedavno prefarbana u bijelo, no nisam siguran da li je njen novi izgled konačan ili će novim slojem farbe biti vraćena u prethodno stanje.

Zanimljive piranske fasade

Pažnju mi je privukla još nekolicina zgrada, od kojih bih za jednu kao laik mogao reći da je izgrađena u Art Nouveau stilu, sa ženskim glavama na pročelju fasade. Na trgu se nalazi i Crkva Sv. Petra iz 19. vijeka, turistički info centar, gradski akvarijum i nekolicina manjih muzeja kao što su muzej školjki i pomorski muzej smješten u palati Gabrielli, koje nisam posjetio jer mi recenzije drugih putnika nisu pretjerano obećavale.

Zgrada gradske uprave i spomenik Tartiniju

Odmah vam moram reći da Piran nije grad koji se posjećuje radi kupanja, nego radi cjelokupnog utiska i uživanja u primorskoj idili kakvu ćete rijetko gdje susresti. Grad nema klasičnu plažu, a veći dio poluostrva je zbog jakih talasa zaštićen stjenovitim gromadama poredanim duž betonskog šetališta. Oni koji se odluče okupati uglavnom prostru peškire pokraj tih stijena i onda se u more spuštaju pomoću ugrađenih ljestava od emajla. 

Kamenita obala piranskog zaliva

Druga opcija, koju sam prvobitno i ja odabrao, jeste da siđete stazom podno zidina Crkve Sv. Jurija i tu se stacionirate. Međutim kamenita obala nije nimalo pogodna za prostiranje peškira, a i uprkos postojećem plićaku ulazak u vodu bi se mogao podvesti pod ekstremni sport zbog velikog kamenja. Ispostavilo se da je ovaj osamljeni dio obale omiljeno mjesto nudista, tako da sam uzevši u obzir sve okolnosti brzo odustao od kupanja i vratio se u centar grada.

Pogled na  sudničku palatu i Tartini trg

Iako u Piranu postoji i nekoliko restorana, ovaj put sam bio tipičan paradajz turista (doduše bez paradajza), pa sam se snabdijevao u dva Mercator supermarketa, od kojih je jedan smješten na Trgu bratstva, a drugi u Levstikovoj ulici pokraj Pijačnog trga (i taj je bio moj lični favorit). Levstikova ulica je karakteristična po nekoliko šarenih venecijanskih kuća koje se s pravom mogu svrstati među ljepše primjerke piranske arhitekture. 

Venecijanske fasade u Levstikovoj ulici 

U istoj ulici, odmah preko puta Mercatora se nalazi i besplatan javni toalet, što je veoma praktično za sve one koji borave u gradu. Dvodnevna praksa mi je bila da pokupujem u Mercatoru hranu i piće i stacioniram se na kamenoj klupi pokraj Delfinovih vrata koja vode u Vidalijevu ulicu. Iako mi takav režim ishrane nije bio nužda, ne bih te trenutke mijenjao ni za jedan restoran.

Trg 1. maja

Uprkos činjenici da je Piran moguće obići za nekoliko sati, veoma je lako previdjeti mnoga interesantna mjesta kao što je npr. Trg prvog maja, koji je do 13. vijeka bio administrativni centar grada. Osim što se na njemu sijeku glavne piranske ulice, ovdje se može osjetiti istinski duh grada. Trg je tako dobro ušuškan da će vas ostaviti prijatno iznenađenima kada sasvim neočekivano banete na njega iz neke od uzanih uličica koje ga okružuju. 

Jedan od kipova koji predstavljaju Pravdu i Zakon

U sredini trga se nalazi kameni bazen za sakupljanje kišnice sagrađen 1775. nakon nekoliko suša i on zauzima najveći dio njegove površine. Stepenice koje vode do bazena krase alegorijske figure koje predstavljaju zakon i pravdu. Na štitu figure koja personificira zakon ispisani su datum, namjena gradnje i imena osoba koje su donirale sredstva. Na štitu Pravde nalaze se gradski grb i grbovi porodica Marcello i Bemba.

Crkva Gospe od zdravlja i svjetionik

Ako nastavite dalje šetnju kroz vijugavi labirint piranskih ulica, stići ćete do najistaknutije tačke poluostrva, gdje su jedno uz drugo smješteni mali svjetionik i Crkva Gospe od zdravlja, poznata i kao Crkva Sv. Klementa. Prva crkva na ovom mjestu je podignuta još u 13. vijeku, a današnji izgled je dobila nakon restauracije u 18. i 19. vijeku. Unutrašnjost crkve se trenutno nalazi u veoma lošem stanju i nije funkcionalna, ali je možete pogledati kroz rešetke kao i većinu drugih crkava ovdje. Piranski svjetionik je sagrađen od istarskog kamena 1872. godine, a danas je popularan vidikovac za one koji žele uživati u pogledu na morsku pučinu.

Skulptura sirene na piranskom keju

Na kraju putopisa ću spomenuti i moju omiljenu zanimaciju, a to je razgledanje lokalnih suvenira kojih u Piranu ne nedostaje, pa tako možete naći svašta, počevši od rukotvorina pa do kičastih drangulija uvezenih iz Kine. Cijene variraju od 3-4 eura za magnete pa do nekih suludih cifara za rukotvorine. Najveće zaprepaštenje mi je bila jedna "umjetnička" prodavnica gdje su rukotvorine koje liče na rad djece u nižim razredima osnovne škole nudili po cijenama od 30 i više eura. Dobra stvar u Piranu je i ta što vas Slovenci prilično dobro razumiju, pa ćete se osjećati kao kod kuće

Zalazak sunca nad piranskim zalivom.

Nadam se da ste uživali u čitanju, a ono što nisam uspio dočarati riječima reći će fotografije koje sam uslikao za blog. Kako vam se čini Piran i da li biste ga nakon ovog putopisa voljeli posjetiti?