Park i palata Wilanow, Varšava

Iako je ovo jedna od posljednjih atrakcija Varšave o kojima pišem na blogu, park i palatu Wilanow sam zapravo prve posjetio po dolasku u prijestonicu Poljske. Razloga je nekoliko. Ranije sam se informisao o cjenovniku i saznao da je četvrtkom ulaz u palatu i vrtove besplatan pa sam odlučio iskoristiti tu pogodnost, a kako sam tamo doputovao baš taj dan, stvari su se jednostavno poklopile. Drugi razlog je taj što je Park Wilanow jedina atrakcija Varšave koja je baš značajno udaljena od centra grada, te sam se htio riješiti te „obaveze“ da bih se mogao posvetiti onome što je skoncentrisano u centralnom dijelu grada.

Prvi dan boravka u bilo kom gradu rezultira priličnom dezorijentacijom, a ja sam imao težak zadatak da dođem na drugi kraj grada. Pomoću google maps sam označio i odštampao rutu od hotela do Wilanowa, ali u praksi nije tako jednostavno kao na papiru. Nakon što smo sjeli u gradski bus, krenuli smo se polako raspitivati među ljudima kako stići do Wilanowa. Imali smo ludu sreću jer se ispostavilo da jedna starija gospođa živi baš u tom kraju. Iako nije znala engleski, uz pomoć djevojke koja je sjedila pored nam je objasnila da samo idemo za njom i da će nas odvesti do tamo. I zaista, idući od stanice do stanice sa divnom bakicom, stigli smo na odredište. I još nam je povrh svega poklonila kesicu sa čokoladnim bombonama. Zaradila je veliki plus za ekipu Poljske u mojim očima.

Neću vam objašnjavati kako da stignete do tamo, jer sve zavisi od toga gdje ste smješteni, ali daću vam par natuknica u slučaju da ste odabrali hotel u blizini palate nauke i kulture. Kod čuvene varšavske palme možete uhvatiti autobus u pravcu Parka Lazienki, a odatle imate par mogućnosti. Jedna je da od parka idete Belwederskom ulicom i onda se ulicom Jana III Sobieskog spustite do Aleje Wilanowske i ulice Przyczolkowa u ulicu Vogla. Sve u svemu, planirajte oko 40-60 minuta vožnje, u zavisnosti gdje ste smješteni.

Kada stignete u park, na samom ulazu ćete uočiti kiosk u kome se prodaju ulaznice. Pošto sam bio pomalo skeptičan prema informaciji da je ulaz besplatan, ušao sam unutra i tražio karte i zaista sam ih i dobio – džaba. Dakle, bez obzira da li plaćate ili ne, ulaznice su vam neophodne da bi vas pustili unutra.

Prije ulaska u kompleks palate nalazi se park u kome je smješten mauzolej Stanislawa Kostke Potockog i njegove supruge Aleksandre, koji je podigao njihov sin Aleksandar. Potocki je bio poljski plemić, političar, pisac, publicista i kolekcionar umjetnina. Mauzolej je dizajniran 1834. i izgrađen u naredne dvije godine, a kao materijal je korišten pješčar. Na sarkofagu su prikazani likovi pokojnika, a sa strana simboli koji predstavljaju njihove vrline i interesovanja. Na svakom od uglova mauzoleja nalazi se po jedan kip lava sa grbovima porodica Potocki i Lubomirski.

Nastavljam dalje i prolazim kroz kapiju iza koje se ukazuje velelijepna palata Wilanow u oker boji. Riječ je o kraljevskoj palati koju je sagradio kralj Jan III Sobieski potkraj 17. vijeka, a kasnije je nadograđena od strane drugih vlasnika. Njena arhitektura je originalna i predstavlja kombinaciju uglavnom evropske umjetnosti i prepoznatljive poljske građevinske tradicije. Viši dijelovi palate, kao i enterijer, ukrašeni su drevnim simbolima u čast porodice Sobieski, naročito vojnih trijumfa kralja.

Poslije smrti kralja, palata je prešla u posjed njegovih sinova, a kasnije i brojnih uglednih porodica, koje su joj dale svoj pečat. 1805. godine, tadašnji vlasnik Stanislaw Kostka Potocki pretvorio je dio palate u jedan od prvih javnih muzeja u Poljskoj. Osim evropske i orijentalne umjetnosti, centralni dio palate je prikazivao komemoraciju kralja Jana III Sobieskog i slavnu nacionalnu prošlost. Palata je preživjela oba svjetska rata bez većih oštećenja, a najveći dio kolekcije koji su Nijemci u II svjetskom ratu opljačkali je vraćen. Godine 1962. muzej je ponovo otvoren za javnost.

Ulaz u muzej nalazi se u desnom krilu i nakon što ostavite sve stvari u garderoberu kod radnica za pultom i prođete kroz rampu na kojoj se očitava karta, obilazak može da počne. Prvi dio muzeja čini Galerija portreta, koja sadrži portrete iz perioda 16-19. vijeka. Ovaj dio muzeja nije toliko fascinantan ukoliko ne poznajete poljsku istoriju, a nedostatak objašnjenja će vam dodatno otežati stvar. Negdje sam pročitao da vas tjeraju da muzej obilazite u pratnji vodiča koji priča na poljskom (?!), što je apsolutna neistina. U svakom slučaju, za one koje ove stvari zaista zanimaju, ne bi bilo loše uzeti vodiča.

Izložba vas usmjerava do vrha kuće, odakle se ponovo spuštate dole. Postavke su raznovrsne, pa ćete tako moći da vidite viteške oklope, etrušćanske vaze, sobu oslikanu divnim freskama otkrivenim tokom poslijeratne restauracije, stambene prostorije, rijedak stakleni sat iz 18. vijeka, pa čak i privatnu kapelu.

Središnji dio donjeg sprata je naimpresivniji i sadrži privatne prostorije kralja Jana III Sobieskog i njegove žene, dok su krila palate služila kao domovi kasnijih vlasnika. Za detaljno razgledanje izložbe bi vam bili potrebni i sati, tako da se ja nisam pretjerano dugo zadržavao jer sam imao dosta toga u planu. Ukoliko volite umjetnost i želite da vidite radove poznatih umjetnika poput Rembrandta, Laera, Kessela, Raphaela, braće Caracci i drugih, ovo je pravo mjesto za vas.

Izlazim napolje i još jedanput uživam u pogledu na palatu i dvorište. Moram još da napomenem da je za izgradnju bočnih krila palate zadužena bila poljska političarka Elzbieta Sieniawska, u četvrtoj fazi proširenja, u periodu 1720-1729. Dok je izvorna palata bila ukrašena reljefima koji prikazuju uspjehe kralja Jana III, nova krila su dekorisana bojnim dostignućima muža i svekra Sieniawske.

Na ulazu u vrt, koji se nalazi pokraj lijevog krila palate, pokazujem zaposleniku kartu za taj dio muzeja (na ulazu dobijate dvije ulaznice, tj. kupuju se odvojeno za muzej i vrt). Park Wilanow se prostire na 45 hektara, a razvijao se vijekovima u skladu na preferencijama svojih vlasnika. Sastavljen je iz niza pojedinačnih vrtova, uključujući barokni vrt na dva nivoa, neorenesansni ružičnjak, klasični engleski vrt i tzv. englesko-kineski park.

Obližnja oranžerija i njen vrt se koriste kao mjesto za koncerte klasične muzike na otvorenom tokom ljetne sezone. Park pokraj oranžerije, istočni, sjeverni vrt i ružičnjak su nedavno bili dio velikog programa revitalizacije. Tokom rada na baroknom vrtu, serija arheoloških iskopavanja otkrila je brojne artefakte uključujući keramiku iz 12. vijeka. Vrtovi su dovedeni u stanje u kakvom su bili za vrijeme kralja Jana III Sobieskog.

Iza palate se nalazi i prirodno jezerce, gdje se za toplijeg vremena mogu iznajmiti čamci. Jezero je dom brojnim patkama, a u drveću pokraj njegovih obala ćete uočiti i brojne vjeverice, kojih u varšavskim parkovima ima napretek. U jezeru se nalazi i ostrvce, na kome se nalazi spomenik poljskom vojniku koji je dao svoj život u borbi protiv Austrijanaca 1809.

Pri kraju obilaska uočavam još jedan muzej, koji je odvojen od vrtova željeznom ogradom, ali do njega možete doći tako što ćete na samom ulazu u kompleks palate skrenuti desno. Riječ je o muzeju plakata, smještenom u nekadašnjem prostoru palate namijenjenom za jahanje u zatvorenom. Muzej sadrži dvije velike dvorane ispunjene sa preko 55 hiljada postera iz svih dijelova svijeta, što ga čini najvećom kolekcijom postera u svijetu. Nažalost, kada sam stigao do njega, već je bio zatvoren.

Umjesto toga se odlučujem za posjetu obližnjoj crkvi Svete Ane (koja se zove isto kao i ona pokraj Kraljevskog zamka). Prva crkva na tom mjestu datira još iz 14. vijeka i riječ je o drvenoj crkvi Svetog Leonarda. Crkva je zamijenjena gotskom drvenom konstrukcijom i grobljem u 16. vijeku. Tek nakon kralja Jana III Sobieskog je izgrađena crkva od cigle i dato joj je sadašnje ime. Aleksandra Lubomirska je u svoje vrijeme dekorisala crkvu, a najznačajniji doprinos je Blagovijest Djevici Mariji u glavnom oltaru.

Aleksandrin sin i njegova supruga su proširili crkvu, dajući joj neorenesansni izgled i dodavši joj divnu kupolu. Crkva je pretrpjela štetu u oba svjetska rata, a Nacisti su je čak koristili kao internacijski kamp. Crkvena zvona koja datiraju iz 1723. i 1777. godine su sačuvana zahvaljujući hrabrosti dvoje lokalnih ljudi koji su ih sakrili. Time se završava moja posjeta Wilanowu, a ukoliko sam nešto zaboravio spomenuti, pustiću da fotografije dovrše priču.