Vodič kroz vodopad Kravica i Međugorje, Bosna i Hercegovina

Napokon je došlo vrijeme da podijelim s vama utiske i sa posljednje dionice moje mini hercegovačko-dalmatinske ture. Nakon dinamičnog vikenda koji je započeo u Mostaru, nastavio se u Dubrovniku i Stocu, završni dio rute je uključivao posjetu vodopadu Kravice kod Ljubuškog. Neposredna blizina Međugorja, koje je danas u svijetu poznato kao jedno od najvećih katoličkih svetišta, mi nije dopuštala da ga izostavim iz programa putovanja. Po završetku obilaska nekropole stećaka u Radimlji, zaputili smo se magistralnom cestom M6 ka zapadu u pravcu Čapljine i Ljubuškog. Vodopad Kravica je smješten u neposrednoj blizini mjesta Studenci, a dolazak do njega će zahtijevati čak i uključenje na dionicu autoceste A1 kojom ćete se voziti nekoliko kilometara.

Vodopad Kravice

Najbolje je da uključite navigaciju ukoliko je imate, ali imajte na umu da će od momenta nakon što izađete sa autoceste ona prestati da vam bude adekvatan vodič jer će vas konstantno upućivati na makadamske puteve i kozije staze. Stoga je najbolje da pratite table, ali pošto se one relativno kasno počinju pojavljivati, moj savjet vam je da pitate prolaznike usput jer će vas oni najbolje uputiti. Nakon što nas je navigacija dobro prošetala gore dole, prepustili smo tu ulogu lokalcima koji su nas usmjerili, a turističke table koje su se ubrzo pojavile, kao i tabla za naselje Kravica, potvrdile su da smo na pravom putu.

Autocesta do Kravica

Vodopad Kravica ili Kravice, kako se još može sresti na natpisima, mi je vjerovatno najduže priželjkivana destinacija kada je riječ o Bosni i Hercegovini. Sjećam ga se još sa naslovnice geografskog časopisa koji sam kupio u osnovnoj školi, nemajući svijest o tome da se to predivno čudo prirode nalazi u mojoj zemlji. Kroz Hercegovinu sam prošao bezbroj puta pri odlasku na Jadransko more, ali pošto Kravice za razliku od Blagaja i Počitelja nisu baš usput, ta posjeta mi je uvijek izmicala. Ovaj put sam čvrsto odlučio da ne propustim niti nekropolu stećaka u Radimlji, a pogotovo vodopad. Putokazi su nas doveli do velikog besplatnog parkinga gdje smo ostavili automobil, odakle smo se uputili ka kućici u kojoj se prodaju karte.

Pogled na Kravice

Cijena ulaznice po osobi je 4 KM (oko 2 eura), a ukoliko želite koristiti parking unutar samog kompleksa, platićete dodatnu naknadu u zavisnosti od vrste vozila (npr. za automobile 2 KM za prvi sat i 1 KM za svaki naredni, za autobuse 10 KM za prvi sat i 5 KM za svaki naredni, kamp prikolice 4 KM po satu i motocikle 0,50 KM po satu). Ovo vam može biti dobra opcija ako želite neku dodatnu sigurnost za svoje prevozno sredstvo, iako vam oni ne garantuju ni za kakvu eventualno nastalu štetu. Prije ulaza imate i nekoliko štandova sa suvenirima, iako se na njima u većoj mjeri nalaze motivi Međugorja negoli samih vodopada. Zapravo, ja nisam vidio nijedan dovoljno privlačan suvenir da bih ga poželio kupiti.

Jedan od prizora pri spuštanju do vodopada

Krenuvši stazom pored naplatne kućice, nije trebalo mnogo da se ukaže grandiozan vodopad koji formira rijeka Trebižat. Visina vodopada varira između 26 i 28 metara, a prečnik vodenog amfiteatra iznosi čak 120 metara. Vodopad je sa svih strana okružen zelenilom, a posebno je impresivna flora koja raste na sedrenoj podlozi rijeke Trebižat, pa se pored mahovine, lišajeva i algi, oko vodopada mogu vidjeti i topole, smokve i konopljike. Do samog vodopada vodi popločano stepenište, a usput ćete moći uživati u mediteranskom rastinju poput grmova nara kroz čije se narandžaste cvjetove ukazuju mlazovi kristalno čiste vode.

Restoran pokraj vodopada Kravice

Tog dana posjećenost lokaliteta je bila velika, ali ipak ne u tolikoj mjeri da bi me gužva iritirala. U podnožju vodopada je dopušteno kupanje na vlastitu odgovornost, ali pošto je bilo oblačno i još uvijek pomalo hladnjikavo nisam razmatrao tu opciju. Umjesto toga sam iskoristio priliku da napravim nekolicinu (desetine, da se ne lažemo) fotografija za blog. Telefon nažalost nije mogao zabilježiti svu ljepotu ovog mjesta, a nedostatak sunca mi takođe nije išao u prilog. Proveo sam neko vrijeme posmatrajući vodopade, dok su mi oko glave letjeli bezazleni vilinski konjici modroplavih krila. Moji pokušaji da ih uslikam nisu urodili plodom, jer su nemirno lepršali oko lijana okolnog drveća, ne zastajući ni tren, da bih uspio da ih fokusiram.

Kupači u podnožju vodopada

Budući da vrijeme nije omogućavalo kupanje, a drugog sadržaja osim jednog jedinog restorana nije bilo, odlučili smo produžiti dalje ka Međugorju. Međugorje važi za jedno od najpoznatijih katoličkih svetišta u svijetu, a nakon ukazanja Djevice Marije 1981. godine koja su se u kontinuitetu nastavila do današnjeg dana, vjerski turizam je doživio procvat u pravom smislu te riječi jer ga godišnje posjeti oko milion vjernika iz cijelog svijeta. 

Crkva Sv. Jakova u Međugorju

Prvo ukazanje se dogodilo 24. juna 1981. godine na brdu Crnica kada je šestoro mladih izvijestilo o fenomenu pojave Djevice Marije. Sutradan se četvoro njih osjetilo snažno privučenim mjestu prvobitnog ukazanja, a pridružilo im se još dvoje, dok se dvoma iz prvobitne skupine Gospa više nikada nije ukazala. Neki od njih i dan danas imaju svakodnevna ukazanja u kojima im Djevica Marija prenosi svoje poruke, dok drugi pak imaju ukazanja na određeni dan u godini. Više informacija o vidiocima i samom istorijatu fenomena možete pogledati na ovom linku.

Unutrašnjost crkve Sv. Jakova u Međugorju

Čitav fenomen je do današnjeg dana predmet kontroverzi, a Vatikan još uvijek nije zauzeo službeni stav po tom pitanju. Nisam katolik, ali sam htio posjetiti ovo mjesto iz znatiželje i marketinških razloga (profesionalna deformacija) kako bih samostalno prosudio koliko se ovo mjesto razvilo zahvaljujući vjerskom turizmu. Cijela priča oko svakodnevnog ukazivanja Gospe mi djeluje nevjerovatno, pa čak i pomalo neuvjerljivo, ali iz poštovanja prema tuđoj religioznosti neću se upuštati u dalju priču na tu temu, nego ću pristupiti situaciji iz potpuno drugačijeg ugla – ekonomskog.

Suveniri iz Međugorja

Pošto nas je navigacija ponovo prošetala pogrešnim putem, moj savjet vam je da se držite glavnog puta i ne skrećete na sumnjiva i malo vjerovatna skretanja, nego da pratite putokaze. U kasno poslijepodne smo stigli u Međugorje, a nepregledan red objekata duž glavnog puta je ukazivao na opasan ekonomski centar. Imao sam određena očekivanja od Međugorja, ali ono što sam vidio me je naprosto ostavilo bez teksta. Obišao sam priličan broj zemalja dosad, ali više suvenirnica i smještajnih kapaciteta na jednom mjestu nisam vidio. Parkirali smo nedaleko od Crkve Svetog Jakova, koju ćete vidjeti na svakoj razglednici ili fotografiji Međugorja i koja je glavno molitveno sjedište.

Kipovi i suveniri u trgovini

Nakon utemeljenja župe 1892. godine, podignuta je prva župna crkva, čiji su zidovi zbog trusnog tla na kome je podignuta ubrzo počeli pucati, te se stoga odmah nakon Prvog svjetskog rata počelo razmišljati o izgradnji nove crkve na kojoj su radovi trajali od 1934. do 1969. godine, kada je najzad blagoslovljena. Unutrašnjost, kao i spoljašnjost crkve, je arhitektonski poprilično jednostavna tako da na mene, kao ljubitelja bogato ukrašenih enterijera, nije nikakav poseban utisak. Ono što mi je bilo zanimljivo jeste ogroman broj ispovjedaonica instaliranih u vidu kabina sa bočnih strana crkve. Isprva nisam bio načisto o čemu je riječ i bolje da ne spominjem prvu asocijaciju, ali kada sam se približio vidio sam na vratima natpise sa nazivima pojedinih jezika i tek tada sam povezao šta je u pitanju.

Ispovjedaonice u Međugorju

Iza crkve se nalazi ogroman plato sa binom i nizovima klupa, gdje pretpostavljam da se održavaju vjerski skupovi i manifestacije tokom perioda velikih posjeta. Na oko kilometar i po od crkve nalazi se brdo ukazanja koje sam takođe želio posjetiti. Jedan dio puta smo prešli autom, usput pitajući prolaznike u kom pravcu da idemo. U momentu kada se put počeo naglo sužavati pod najezdom načičkanih prodavnica, apartmana i stambenih kuća, odlučili smo se parkirati i posljednjih par stotina metara preći pješke. 

Kip Gospe u jednom od dvorišta

I sada mi iz glave ne izbija količina suvenira koju sam tamo vidio. Pokušajte zamisliti bilo koji predmet sa likom Gospe i budite sigurni da ćete ga pronaći. Od figurica veličine malog prsta do grotesknih statua, ukrasnih tanjira, zvona, krunica, privjesaka, nakita, razglednica, pa čini mi se do posuđa. Ono što mi je interesantno je što za razliku od drugih turističkih mjesta, ponuda uopšte nije jednolična. Recimo ako govorimo konkretno o magnetima za frižider, veoma se razlikuju od prodavnice do prodavnice tako da ako želite pravu uspomenu iz Međugorja, dobro pročešljajte trgovine da biste pronašli baš ono što tražite.

Katolička crkva Zajednice blaženstva

Suvenirnice se prostiru dokle god to konfiguracija terena dozvoljava, tačnije do pred samu stijenu gdje se Djevica Marija ukazala. Tu onda nastupaju prodavci voća sa pokretnim štandovima instaliranim neprimjereno blizu mjestu ukazanja, koje je obilježeno plavim željeznim krstom i kipom Gospe. Zapravo postoje dva takva mjesta, udaljena desetak metara jedno od drugog. Pretpostavljam da je tako napravljeno iz praktičnih razloga, kako bi se omogućilo većem broju ljudi da se mole. 

Na putu ka brdu ukazanja

Po prisutnima se vidi da tu ima dosta i bolesnih i nesretnih, i ja se iskreno nadam da će barem nekome ta molitva pomoći ili mu barem donijeti mir. Ono što je neosporno jeste da je stanovnicima Međugorja ovo ukazanje ili kako ga racionalna strana mog uma naziva projekat, donijelo izvjesno materijalno blagostanje i priliku da u naizgled besperspektivnom hercegovačkom kršu naprave funkcionalnu životnu sredinu. Kupivši suvenir u znak sjećanja na ovu posjetu i pod snažnim utiskom viđenog, najzad sam završio svoje vikend putovanje.