Lutanje Balkanom - Novogodišnji rezime 2020.

S obzirom da već godinama unazad posljednjim tekstom u decembru sumiram proteklih 365 dana putovanja, odlučio sam da ne kvarim tu tradiciju ni ovoga puta. Mislim da nema potrebe posebno naglašavati kakva je ovo godina bila i da se bezazleni januar u kome smo pravili brojne planove za nadolazeći period, već u martu transformisao u sveopšte ludilo, strah i neizvjesnost. Niko nije znao sa čime se suočavamo; jedni su dizali paniku, drugi su tvrdili da je u pitanju zavjera, ali svi smo se negdje nadali da neće dugo potrajati i da ćemo do ljeta nastaviti sa normalnim životom. Međutim, to se nije dogodilo. Ipak, naučili smo da se snalazimo u postojećem stanju, a čini mi se da smo se mi Balkanci još i ponajbolje prilagodili situaciji, jer smo ionako navikli da nam je loše, da smo pod stalnim restrikcijama i da su nam životi ugroženi.

 

Prvi januar me je zatekao u mađarskom gradu Pečuhu, koji sam odlučio ponovo posjetiti nakon pet godina. Iako ne volim hladnoću, nije mi se ostajalo kod kuće za Novu godinu, pa se posjeta Mađarskoj učinila kao prikladno rješenje, jer nije uključivala previše organizacije i pređene kilometraže. Tom prilikom sam skoknuo i do Budimpešte, grada kome se zbog njegove blizine i ljepote uvijek rado vraćam. Ostatak januara sam proveo mirujući, ali se već krajem mjeseca rodila ideja o posjeti Njemačkoj, pa je i avionska karta ubrzo kupljena.

 

U februaru su, čini mi se, počele pristizati prve vijesti o pojavi virusa, a kako su dani odmicali, situacija je postajala sve ozbiljnija. Već u martu je postalo jasno da je vrag odnio šalu, a ja sam sjedio ko na iglama, nastojeći da procijenim da li treba da idem za Njemačku ili ne. Naposlijetku sam prelomio da ne idem, a nekoliko dana pred polazak, otkazan je i let kojim sam trebao otputovati za Hannover. Sve u svemu, jedini novitet u prvom kvartalu 2020. godine bio je moja prva posjeta Zemunu, beogradskoj opštini u koju nikada ranije nisam kročio. Glavni motiv posjete bio je obilazak Milenijumske kule, poznate i kao Gardoš kula, odakle se pruža pogled na cijelo naselje. Osim kule, u Zemunu vrijedi prošetati i Dunavskim kejom, gdje ćete uživati u pogledu na labudove koji se tu okupljaju. Posjetite i Veliki trg gdje se nalazi gradska pijaca, obiđite okolne crkve, te naposlijetku sjednite u baštu kafeterije Gardoš ili nekog drugog šarmantnog lokalnog kafića.

 

Proljeće smo dočekali pod restrikcijama, uveden je policijski čas koji me je podsjetio na poratne godine u Bosni, a teška vremena obično rađaju i najbolje ideje, pa se tako i u meni probudila želja da što bolje upoznam svoju zemlju. Stidljivo sam započeo prve putničke korake, prvo šetnjama po prirodi u okolini grada, a zatim obilaskom manastira Svetog Nikole na Ozrenu i jezera Modrac, gdje sam posljednji put boravio prije dvije decenije. Uslijedio je niz jednodnevnih izleta do mjesta o kojima sam ranije čitao i želio posjetiti, ali se to nekako nikad nije desilo jer sam svo slobodno vrijeme koristio da otputujem u inostranstvo. Prvi takav izlet je bio u Kraljevsku Sutjesku, selo poznato po franjevačkom samostanu i blizini Bobovca, utvrđenog grada gdje su stolovali srednjovjekovni bosanski kraljevi.

 

Naredni poduhvat bio je obilazak čuvenih kamenih kugli, jedinstvenog prirodnog fenomena koji do pandemije nije izazivao veliku pažnju turista, kao i jezera Mašica, smještenog usred spomenika prirode Tajan kod Zavidovića. Na ovim proputovanjima kroz Bosnu i Hercegovinu, često sam se zaustavljao i u manjim gradićima poput Maglaja i Tešnja, kako bih razgledao njihove tvrđave i stare džamije, te osjetio miris ramazanskih lepina koji se širio iz lokalnih pekara. Vraćao sam se i na dobro poznata mjesta poput tvrđave u Srebreniku i Gradačca, gradića kojeg osim utvrde u centru grada, krase i dva jezera čiji turistički potencijal jedva da je eksploatisan.

 

Jun je donio sa sobom i blagu relaksaciju epidemioloških mjera, pa sam osim posjete prelijepim vodopadima Kozica kod Fojnice, po prvi put od početka pandemije prešao državnu granicu i realizovao nekoliko posjeta Srbiji, od kojih je posebno interesantan obilazak polja lavande u selu Bukovac nadomak Novog Sada. Lavanda je nedugo zatim postala regionalni fenomen, o kome se govorilo u svim medijima, a ponajviše zbog neodgovornog ponašanja posjetilaca.

 

U julu sam se spustio u Hercegovinu, kako bih pobjegao od kišnih dana koji su okupirali sjever države. To je bilo ujedno i moje prvo noćenje van kuće od početka godine, što mi je donijelo svojevrstan mentalni preporod. Obišao sam Mostar, Počitelj i Blagaj, tri mjesta kojima se uvijek vraćam sa podjednakom radošću. Zvaničan odmor sam koristio u avgustu, a s obzirom da su mogućnosti za odlazak na more bile krajnje limitirane, odluka je pala na Crnu Goru kao najrazumniji izbor. Moja posljednja posjeta Crnoj Gori dogodila se 2017. godine, kada sam zbog nemanja godišnjeg odmora mogao da priuštim sebi samo produženi vikend na moru. Slagao bih kada bih rekao da je to jedna od mojih omiljenih destinacija, ali cijenim je zbog njene spremnosti da uskoči kad god ne postoji bolja opcija.

 

Ipak, moram priznati da je ovaj odlazak u Crnu Goru bio najljepši do sada. Tome su ponajviše doprinijele činjenice da cijelu godinu nisam maknuo dalje od Bosne i Srbije, ali i epidemioloških mjera zbog kojih je putnicima iz ograničenog broja država bio dopušten ulazak u zemlju. Nesnosna gužva i pomalo vašarski turizam po kojem inače pamtim obalu Crne Gore, ove godine su izostali, te sam mogao sagledati destinaciju iz sasvim nove perspektive. Takođe sam obišao po prvi put i neka predivna mjesta kao što su Perast, te vidikovci i plaže oko Svetog Stefana.

 

Putovanje u Crnu Goru je bilo idealna šansa da zavirim i u neke krajeve Bosne i Hercegovine, gdje nisam nikada ranije, pa sam tako imao priliku da obiđem pješčane piramide u Miljevini, stari most u Vučiji, minijaturnu džamiju u selu Župa, Arslanagića ćupriju u Trebinju, Hercegovačku Gračanicu i Bunski kanal. Drugu polovinu avgusta sam proveo u Srbiji, obilazeći dvorce Vojvodine, koje sam već nekoliko godina imao na listi želja. Tom prilikom sam posjetio i Vršac, grad iznad kojeg sam doživio jedan od najljepših zalazaka sunca.

 

U septembru i oktobru sam nastavio misiju obilaska svoje zemlje, pa sam tako bio u prilici da posjetim zaštićeni pejzaž prirode Bijambare, stećke na nekoliko lokacija u okolini Olova, ali i da po prvi put dogovorim zajednički izlet u Višegrad i Žepu sa nekim s kim nisam blizak, ali dijelimo istu ljubav prema skitanju. Ovakav način putovanja sa istomišljenicima pokazao se kao dobro rješenje u situacijama kada vaši uobičajeni saputnici nisu zainteresovani da putuju s vama. Skoknuo sam ponovo i do susjedne Srbije, kako bih upoznao Apatin i ruševine dvorca Fernbah, smještenog u okolini Sombora. Usput sam napravio kratku pauzu u Hrvatskoj, obišavši mjesto Erdut, poznato po njegovim dvorcima i vinogradima. Oktobar je bio zadnji voz za hvatanje lijepih dana, pa sam se otisnuo i u pravcu Travnika, ovaj put kako bih istražio njegovu okolinu u kojoj se kriju brojne nekropole stećaka i franjevački samostan u Gučoj Gori.

 

Novembar je sa sobom donio i lošije vrijeme, zbog čega obično ne putujem na mjesta koja bih želio vidjeti u punom sjaju, tako da sam ovaj mjesec iskoristio za jednodnevne izlete u okolini. Međutim, onih nekoliko lijepih dana s početka mjeseca sam se otisnuo ka zapadu Bosne i obišao Ključ, vrtače na Manjači i jezero Balkana, koje me je svojim bojama oborilo s nogu i natjeralo da drugim očima gledam na meni najneomiljenije godišnje doba. Krajem mjeseca sam obilazio okolinu Tuzle, a najveće otkrovenje mi je bilo etno avlija Mačkovac, smještena u blizini Banovića. Decembar sam proveo uglavnom mirujući i sabirajući utiske, ali to me nije spriječilo da povremeno napravim neku lokalnu avanturu poput potrage za potopljenom crkvom u selu Rastošnica kod Teočaka u Bosni ili obilaska manastira Tavna kod Bijeljine.

 

Budući da u ovom postu tradicionalno pravim i listu želja za narednu godinu, bio bi red da to učinim i ovoga puta, ali ipak neću. Shvatio sam da ni ranijih godina nisam imao mnogo sreće sa realizacijom želja, a u ovom vremenu će to biti još neizvjesnije i teže. Stoga ću biti zahvalan za svaku priliku koja mi se bude ukazala i svako mjesto koje budem obišao.