Vodič kroz 6 najljepših dvoraca Vojvodine

Još od 2018. godine, kada sam bio u prilici da posjetim dvorac Fantast pokraj Bečeja, imao sam želju da napišem tekst u kome bih objedinio sve dvorce Vojvodine na jednom mjestu. Ipak, smatrao sam da je neophodno da ih prije toga i lično posjetim i uvjerim se u njihovu ljepotu. Ove godine sam napokon dovršio svoju misiju, te vam stoga predstavljam šest najljepših vojvođanskih dvoraca, njihovu kratku istoriju i uputstvo kako stići do njih.

Dvorac Kapetanovo

Istorija dvorca: Dvorac je, inspirisan srednjovijekovnim zamkovima, 1904. godine sagradio župan Botka Bela u blizini sela Stari Lec. Ovaj neogotički dvorac jednostavnog izgleda danas predstavlja spomenik kulture od izuzetnog značaja, a im je dobio po Milanu Kapetanovu, jednom od bivših vlasnika. Na licitaciji ga je 1938. godine kupio bogati trgovac Franc Maj kćerki koja ga je udajom donijela u miraz Milanu Kapetanovu, posljednjem predratnom vlasniku. Nakon Drugog svjetskog rata, dvorac mu je oduzet zakonom o nacionalizaciji imovine. Neko vrijeme je bio zapušten, a u međuvremenu je renoviran na način da su zadržani izvorni arhitektonski elementi. Dvorac se sada nalazi u privatnom vlasništvu i nije otvoren za posjete, ali ga možete razgledati izvana. Nekada se u sklopu dvorca nalazio i veliki park sa fontanom, međutim od njega danas nije preostalo skoro ništa. Dvorac nema ukrase na fasadi, a jedini izuzetak predstavlja grb porodice Bela urađen u plitkoj plastici pri vrhu frontalne fasade.

Legenda o dvorcu: Od svih vojvođanskih dvoraca, Kapetanovo ima najuzbudljiviju priču. Prema predajama, Botka Bela je 1938. godine izubio dvorac na kocki, nakon čega se njegova supruga Ema, 2. avgusta popela na najvišu kulu, polila benzinom i zapalila. Od nje nije ostalo ništa osim pramena plave kose, koji je dugo obletao oko dvorca. Legenda kaže da se svakog drugog avgusta na svetog Iliju noću u jednoj od soba pojavljuje sjenka žene sa dugom, plavom kosom, koja gleda u banatsku ravnicu. Grb porodice Botka u obliku lava sa krunom koji u šapi drži zvijezdu, na istočnom zabatu počinje da svijetli i redovno se čuje rika. Mještani vjeruju da se zapravo radi samo o grmljavini.

Kako doći do dvorca: Dvorac je nalazi na putu između Zrenjanina i Vršca, na magistralnom putu broj 18. Ukoliko stižete iz pravca Zrenjanina, do dvorca se stiže tako što ćete prije skretanja za Stari Lec (koje se nalazi na lijevoj strani puta), skrenuti desno na mali, skoro neprimijetan put pored kojeg stoji takođe jedva primijetna tabla sa oznakom dvorca. Kratko ćete se voziti neasfaltiranim putem kroz šumarak, sve do rampe koja ujedno označava i početak imanja. Ukoliko putujete iz pravca Beograda, ići ćete preko Pančeva, Alibunara, Jermenovaca, a zatim nakon što prođete selo Hajdučica, skrenuti lijevo na sporedni put koji sam gore spomenuo.

Dvorac Fantast

Istorija dvorca: Sagradio ga je bogati veleposjednik Bogdan Dunđerski, u periodu između 1919. i 1923. godine, u kombinaciji različitih arhitektonskih stilova, među kojima se ističu neogotske ugaone kule, te svečana sala i  dva ulaza u neoklasičnom stilu. Iako je vlasnik dvorca želio da se imanje zove "Zadužbina Bogdana Dunđerskog", kompleks je dobio ime Fantast, po jednom od 1400 konja, koliko ih je Dunđerski imao, a ovaj je bio znamenit po tome što je 1932. godine, kao trogodišnje grlo pobijedio u sve tri trke na beogradskom hipodromu i na taj način osvojio sve titule. Dvorac je sagrađen sa željom da svojom ljepotom priliči Mari Binjaški, izabranici Bogdana Dunđerskog, ali ono što priču čini interesantnom jeste činjenica da je ona bila žena vlastodrščevog kovača. Prema nedovoljno pouzdanoj priči koja se prenosila s koljena na koljeno, Dunđerski je navodno kovaču nadoknadio gubitak žene naknadom od 21 jutra plodne zemlje i nešto novca. Iako se Marom nikada nije oženio, ona je ostala živjeti s njim do smrti. Nakon smrti Bogdana Dunđerskog 1943. godine, dvorac je dospio u nezavidnu poziciju i uslijedili su njegova devastacija i propadanje. Iako je Dunđerski zavještao imanje Matici srpskoj, imovina je tokom komunističkog perioda nacionalizovana i dodijeljena kombinatu Pik Bečej. Danas je dvorac pretvoren u hotel, a više o posjeti možete pročitati ovdje.

Legenda o dvorcu: Prema navodima iz knjige „Snovi zatravljenih kula“ Milana Belegišanina, postoji vjerovanje da svakog 19. avgusta, na Preobraženje, Sveti Stefan Provovjenčani dozvoljava duši Bogdana Dunđerskog da uzjaše sjenku svog mrtvog konja Inkvizitora i da obiđe imanje. Oni prvo obilaze Inkvizitorov grob, a duša se naslanja na spomenik i osluškuje rzanje umrlog, dok Inkvizitorova sjenka odlazi da osjeti miris sjena i konjski znoj. Konji se navodno uznemire jer osjećaju prisustvo svog pretka, te se zbijaju u gomile. Bogdan za to vrijeme odlazi da obiđe kapelu, u kojoj se nalazi njegovo tijelo.

Kako doći do dvorca: Dvorac se nalazi nedaleko od Bečeja, na putu broj 109 prema Bačkoj Topoli. Sa magistralnog puta ćete vidjeti skretanje sa lijeve strane, a nakon što nastavite voziti sporednim putem, ubrzo ćete stići do imanja.

Dvorac „Kaštel“ Ečka

Istorija dvorca: Dvorac je početkom 19. vijeka sagradio Augustin Lazar, na pustari Ečkoj, koju je 1781. kupio njegov otac i tu sagradio crkvu, te osnovao naselje za svoje podanike. Dvorac je svečano otvoren 1820., a na ceremoniji je svirao slavni mađarski kompozitor Franc List, koji je tada imao svega devet godina. Otvorenju je prisustvovao i čuveni grof Esterhazi, koji je u to vrijeme bio najbogatiji i najugledniji vlastelin u Ugarskoj. Imanje sa dvorcem je 1870. godine otkupio grof Feliks Ornonkur, nakon čega je dvorac dograđen i izmijenjen. U dvorcu su tokom njegove istorije boravile brojne istorijske ličnosti kao što su austrougarski prestolonasljednik Franc Ferdinand i jugoslovenski kralj Aleksandar Karađorđević. 

Kao i svi drugi dvorci, i ovaj je nakon Drugog svjetskog rata nacionalizovan, a od 2004. godine je u privatnom vlasništvu kompanije „Univerzal“ iz Beograda. Dvorac je renoviran i pretvoren u hotel sa 38 soba i 7 apartmana, za čije je potrebe dograđeno još jedno krilo, u saglasnosti sa Zavodom za zaštitu spomenika kulture, pod čijom nadležnošću se nalazi. Fontana ispred dvorca je takođe restaurirana, a originalna statua od terakote je zamijenjena replikom, dok se izvorna čuva u unutrašnjosti dvorca. Uz dvorac se nalaze i prateći objekti kao što su spomenik Svetog Huberta, konjušnica, te vodotoranj koji sam po sebi izgleda kao mali zamak.

Kako doći do dvorca: Dvorac se nalazi u selu Ečka i udaljen je oko 8 km od centra Zrenjanina. Do njega se stiže magistralnim putem broj 13, a nakon što prođete Industrijsku zonu „Ečka-Jugoistok“ odvojićete se sa desne strane ka Ečkoj, u ulicu Banjalučka, a potom u Novosadsku ulicu.

Dvorac Bisingen

Istorija dvorca: Nakon što je austrougarska vlast ugušila srpski ustanak u Banatu, u kome je stradao značajan broj pobunjenog stanovništva, trebalo je ponovo udahnuti život u Vlajkovac, selo udaljeno oko 9 km od Vršca. Grofoska porodica Močonji, koja je dobila trećinu atara sela, uspjela je zahvaljujući plodnoj ravnici i bogatim pašnjacima za samo deceniju uvećati svoje bogatstvo do te mjere da je grof Đerđ Močonji 1859. godine odlučio na obodu sela sagraditi dvorac u klasicističkom stilu, sa bogatim elementima od kovanog željeza. Na uličnoj fasadi je dominirao ulaz sa četiri dorska stuba, ali se njegova istinska raskoš mogla sagledati iz dvorišta, koje je bilo zaklonjeno od pogleda. Najistaknutiji dio dvorca je kupola sa stilizovanim ljiljanima i gromobranom, kao i masivni trijem. Grofova kćerka Georgina je donijela dvorac u miraz porodici Bisingen-Nipenburg, po kojoj dvorac i danas nosi naziv. 

Posljednjoj vlasnici dvorca grofici Rozeini Bisingen-Nipenburg, imovina je oduzeta zakonom o nacionalizaciji. Od tada je prepušten na upravljanje mjesnoj zajednici i danas se nalazi u jako lošem stanju. Iako je zatvoren za posjete, možete se slobodno ušetati u njegovu unutrašnjost, što iz sigurnosnih razloga nije preporučljivo. Lokalne vlasti su dale dvorac u zakup italijanskoj firmi koja je trebalo da ga pretvori u hotel, a u međuvremenu je i potomak porodice Bisingen zatražio povrat imovine, tako da zbog spora nije došlo do njegove obnove, koja iz godine u godinu postaje sve upitnija zbog dotrajalosti konstrukcije. Nekada se u dvorištu dvorca nalazio i veliki vrt sa travnjacima, stazama i fontanom, od kojih danas nije ostalo ništa.

Kako doći do dvorca: Kada se iz pravca Vršca uputite magistralnim putem E-70, vrlo jednostavno ćete stići do Vlajkovca, a Vlajkovački zamak se nalazi odmah uz glavnu cestu, preko puta Rumunske pravoslavne crkve.

Dvorac Kulpin

Istorija dvorca: Nakon što je područje današnjeg naselja Kulpin oslobođeno od Turaka, carica Marija Terezija ga je 1745. godine darovala porodici Vučković-Stratimirović porijeklom iz Hercegovine, koja se ovdje nastanila. Braća Stratimirović su dio zemljišta zadržali za sebe, a ostatak podijelili novonaseljenim stanovnicima. Vremenom su stekli ugled i bogatstvo, te su druga i treća generacija Stratimirovića početkom 19. vijeka izgradile mali i veliki dvorac u Kulpinu. 

U drugoj polovini 19. vijeka, dvorac je otkupio mađar Matej Semzo, koji je kratko gazdovao u ovim krajevima, te je najzad 1889. godine prodao imanje Lazaru Dunđerskom. Dvorac je 1945. oduzet porodici Dunđerski, te je dodijeljen poljoprivrednoj zadruzi koja ga je koristila sve do osnivanja Poljoprivrednog muzeja. Kompleks je zaštićen kao spomenik kulture od velikog značaja i moguće ga je posjetiti u za to predviđenim terminima. 

Kako doći do dvorca: Do dvorca se stiže jednostavno, ako se iz Novog Sada zaputite ka Bačkom Petrovcu, a zatim prije autobuske stanice u Bačkom Petrovcu odvojite desno ka Kulpinu. Dvorac se nalazi pored glavnog puta, odmah preko puta Srpske pravoslavne crkve.

Špicerov dvorac

Istorija dvorca: Dvorac porodice Špicer je sagrađen 1898. godine u Beočinu, za potrebe stanovanja porodice imućnih Nijemaca, koji su bili suvlasnici Beočinske cementare. Nacrte za izgradnju dvorca izradio je Imre Štanjndl, arhitekta koji je projektovao i Zgradu mađarskog parlamenta u Budimpešti. Dvorac je izgrađen u stilu eklektike, ali se u njegovom izgledu prepliću i brojni drugi stilovi poput romanike, gotike, renesanse, baroka, pa čak i secesije. Porodica Špicer je uoči Drugog svjetskog rata napustila Beočin, a za vrijeme rata dvorac je korišten kao zgrada njemačke vojne komande, nakon čega je nacionalizovan. Kasnije je služio kao biblioteka, Dom kulture, sjedište rukometnog kluba, radio stanica, dom za vojne invalide i na kraju ekskluzivni restoran sa prenoćištem. Nakon što je preduzeće Podunavlje, u čim je sastavu funkcionisao, privatizovano, uslijedilo je njegovo naglo propadanje. Danas je od njega ostala ruina, i od svih spomenutih dvoraca, ovaj je u najlošijem stanju. Iako je posjeta dvorcu zabranjena zbog opasnosti od urušavanja, ljudi ga i dalje krišom obilaze, diveći se ostacima njegove nekadašnje ljepote, koja je ponajviše vidljiva u glavnom holu.

Kako doći do dvorca: Do dvorca se stiže jednostavno, vozeći se obalom Dunava od Petrovaradina, preko Sremske Kamenice do ulaza u Beočin, odakle se nastavlja Novosadskom ulicom, sve do skretanja za Svetosavsku ulicu, a zatim se skreće u Fruškogorsku ulicu u kojoj ćete sa desne strane vidjeti ostatke dvorca, odmah prije cjevovoda koji se proteže iznad puta.