Vodič kroz Vršac, Srbija - šta posjetiti?

Iako je 2020. godina, skupa sa pripadajućim ljetom, globalno otkazana, nisam bio spreman da se odreknem i onih sitnih radosti, koje je uz određene mjere predostrožnosti i u situaciji u kojoj se nalazimo bilo moguće sprovesti u djelo. Donio sam odluku da putovanja avionom mogu da sačekaju još neko vrijeme i posvetio se istraživanju bližeg okruženja, te obilaska svih onih mjesta za koja sam nekada rekao da ću ih posjetiti. Ideja o posjeti Vršcu rodila se još 2018. godine, kada sam po prvi put počeo ozbiljnije da se interesujem za turističku ponudu Vojvodine, a obilazak ovog grada me je zanimao prije svega zbog njegove arhitekture, koja je rezultat preplitanja različitih istorijskih struja na ovom području.

Crkva Sv. Gerharda u Vršcu

S obzirom da se nalazi na sjeveroistoku Srbije, na samo 14 km udaljenosti od rumunske granice, Vršac nije jedno od onih mjesta kroz koja ćete proći usput, osim ako se niste zaputili ka Rumuniji. Baš valjda zbog toga je i trebalo ovoliko vremena da se nakanim da odem tamo. Dodatni motiv za ovo putovanje bili su i brojni vojvođanski dvorci poput Kaštela Ečka, dvorca Kapetanovo i dvorca Bisingen, koje sam planirao obići na potezu od Novog Sada do Vršca. O njima možete više pročitati u posebnom tekstu u kome sam pisao o 6 najljepših dvoraca Vojvodine.

 

Jedan od brojnih spomenika u Vršcu

Vršac se smjestio u regiji tzv. Srpskog Banata, tačnije Južnobanatskom okrugu, podno Vršačkih planina. Udaljen je oko 85 km od Beograda i 140 km od Novog Sada, a odlikuje ga dobra saobraćajna povezanost sa gradovima u regionu, uključujući i one u Rumuniji. Grad broji oko 36 hiljada stanovnika, a kroz istoriju bio je stjecište brojnih naroda, od kojih su poseban trag ostavili Nijemci u drugoj deceniji 18. vijeka, donijevši vinogradarske tehnike koje su Vršac pretvorile u jedan od najznačajnijih centara vinarstva Habzburške monarhije. Najveće etničke promjene u gradu su uslijedile tokom Drugog svjetskog rata, protjerivanjem jevrejskog stanovništva u koncentracione logore, a zatim i iseljavanjem njemačke zajednice po njegovom okončanju. Danas grad naseljavaju uglavnom Srbi, sa značajnim manjinskim zajednicama Mađara i Rumuna.

 

Crkva Svetog Gerharda

Po dolasku u Vršac, u prvi mah sam imao dojam da sam greškom zalutao u Kikindu, još jedan vojvođanski grad koji sam posjetio u prolazu prije nekoliko godina. Dugačke ulice uglavnom prizemnih kuća, odijeljenih od puta drvoredima, odavale su sliku tipičnih naselja kakva viđamo uglavnom na sjeveru Srbije ili Hrvatske. Pošto nisam pripremio mapu grada, kako to obično činim kada putujem na nova mjesta, nisam bio u mogućnosti da posložim u glavi sve znamenitosti koje je tog dana trebalo vidjeti. Odlučio sam obilazak započeti od najmonumentalnije gradske građevine, koja je vidljiva iz skoro svih dijelova grada i zbog koje sam se inicijalno i zainteresovao za Vršac.

Crkva Svetog Gerharda

Crkva Svetog Gerharda je podignuta u 19. vijeku, a često je nazivaju i katedralom zbog njene veličine, iako ona to zapravo nikada nije bila. Po veličini je druga katolička crkva na prostoru bivše Jugoslavije, odmah nakon Zagrebačke katedrale. Glavni oltar su radili umjetnici iz Beča, a osim bogato rezbarenog namještaja, krase je i vitraži od čuvenog Murano stakla, sa istoimenog ostrva u blizini Venecije. Nažalost, crkva nije otvorena na svakodnevnoj bazi, a moguće ju je posjetiti kada se u njoj održavaju koncerti ozbiljne muzike ili eventualno tokom određenih praznika.

 

Saborni hram Svetog Oca Nikolaja u Vršcu

Sa lijeve strane katedrale, na Bulevaru Žarka Zrenjanina, smjestio se i Gradski muzej, stacioniran u zgradi podignutoj za potrebe nekadašnje gostionice Konkordija. Osnovan je davne 1882. godine, a danas broji preko 250.000 eksponata, raspoređenih u nekoliko stručnih odjeljenja kao što su arheološko, istorijsko, numizmatičko, etnološko, prirodnjačko i umjetničko. Obilazak muzeja nije bio izvodiv zbog ionako pretrpanog programa koji sam sebi zacrtao za taj dan, pa smo nastavili dalje.

 

Vladičanski dvor u Vršcu

Druga građevina na listi prioriteta, prilikom posjete Vršcu, bila mi je Vladičanski dvor Banatske eparhije, smješten nasuprot Sabornog hrama Svetog Oca Nikolaja. Saborna crkva je najstarija pravoslavna crkva u Vršcu, u čijoj kripti je sahranjeno nekoliko vršačkih vladika. Iako se radi o lijepoj građevini, svu moju pažnju je preokupirao Vladičanski dvor, najstariji u okviru Srpske pravoslavne crkve i jedini te namjene iz vremena baroka. Dvor čuva bogatu kolekciju ikona, portrete najznačajnijih vladika vršačke eparhije i veliku biblioteku. Iza dvora se nalazi Narodno pozorište Sterija, koje vam neće privući pažnju svojom vanjštinom, ali ima prekrasno uređenu glavnu dvoranu.

Palata u kojoj je smještena Vojvođanska banka

Na Dvorsku ulicu, gdje je smješten Vladičanski dvor nastavlja se Dositejeva ulica, gdje se nalazi i Trg Svetog Teodora Vršačkog, što bi po nekoj mojoj procjeni trebalo da je strogi centar grada. Ne mogu reći da me se trg pretjerano dojmio, jer mu nedostaje jedna centralna tačka, ali moram primijetiti da je okružen izuzetno lijepim baroknim i Art Nouveau građevinama, od kojih mnoge vape za renoviranjem. Nasuprot trga se nalazi Gradska kuća – Magistrat, neogotička građevina i spomenik kulture. Sagrađena je 1860. godine, a u njene temelje je uzidana povelja i spomenica na latinskom, njemačkom i srpskom jeziku. Danas je u njoj smještena Skupština opštine Vršac. U sklopu ove zgrade je smještena i Turistička organizacija opštine Vršac, u slučaju da vam zatrebaju neke dodatne informacije pri posjeti gradu.

 

Gradska kuća - Magistrat u Vršcu

Na trgu, na broju 11, se nalazi i kuća Jovana Sterije Popovića, književnika i osnivača srpske drame. S druge strane trga, na Bulevaru Miloša Obilića, nedaleko jedna od druge, smjestile su se Apoteka na stepenicama i Rumunska pravoslavna crkva. Apoteka na stepenicama je zapravo barokna kuća u kojoj je 1784. godine otvorena prva vršačka apoteka „Kod spasitelja“. Apoteka danas pripada gradskom muzeju i u njoj je smještena spomen-zbirka slikara Paje Jovanovića, uključujući i njegov „Triptihon“. Rumunska pravoslavna crkva datira iz 1913. godine i predstavlja katedralni hram banatskih Rumuna, koji su najbrojnija nacionalna manjina u Banatu.

 

Rumunska pravoslavna crkva u Vršcu

Pored navedenih arhitektonskih znamenitosti, Vršac ima i lijep Gradski park, sa dosta zelenila, kao i Gradsko jezero, u kome se Vrščani tokom ljeta kupaju. Ukoliko vas zanima gdje jesti u Vršcu, najistaknutiji restorani su etno kuća Dinar i restoran Etage koji se nalazi u centru, nedaleko od Rumunske crkve. Ispod restorana Etage se nalazi i solidan Express restoran, za one koji žele pojesti nešto na brzinu.

 

Stara arhitektura Vršca

Posljednje odredište tog dana trebala je biti Vršačka kula. Međutim, odlučili smo prije toga nakratko napustiti Vršac i zaputiti se ka Vlajkovačkom zamku. Poznat je i kao Dvorac Bisingen, a nalazi se u selu Vlajkovac, udaljenom desetak kilometara od grada. Sunce je bilo još uvijek visoko na nebu kada smo stigli u ovo banatsko selo, a jedini zvuk koji je odjekivao bili su udarci košarkaške lopte sa obližnjeg sportskog terena. Parkirali smo tik uz začelje dvorca koje gleda na glavnu cestu, a zatim zastali da osmotrimo nekada velelijepnu građevinu, koja je nesumnjivo propadala.

 

Vinko Lozić, vršački boem i lik iz djela Jovana Sterije Popovića

Ušli smo u djelomično pokošeno unutrašnje dvorište, odakle se pruža pogled na pročelje dvorca. Nekadašnji park sa fontanom, danas je zarastao u zovu i drugo šiblje, a prozorskih stakala na dvorcu čiji se krov mjestimice urušio, već izvjesno vrijeme nema. Ipak, tragovi njegove nekadašnje ljepote, u vidu ljiljana koji krase centralnu kupolu ili ornamenata na fasadi, još uvijek su vidljivi. Ulazna vrata dvorca su odavno odnesena, a jedina prepreka koja vas dijeli od ulaska je jedna daska koju je s lakoćom moguće prekoračiti. Dvoumio sam se da li da ulazim unutra ili ne. Razum i disciplina su govorili bolje ne, ali znatiželja i avanturizam su pobijedili.

 

Vlajkovački zamak - Dvorac porodice Bisingen

Zakoračio sam, pazeći gdje stajem. Desno od ulaza smješteno je stepenište preko kojeg se urušila jedna od krovnih greda. Gledao sam čas u rupu na krovu, čas u njegove ostatke na podu, nadajući se da nisam toliki baksuz da mi nešto padne na glavu. Popeo sam se na gornji sprat, praveći nesigurne korake od jedne do druge prostorije. Nisam znao da li je veća vjerovatnoća da se krov uruši na mene ili da propadnem kroz pod. Za razliku od prizemlja, čije prostorije su bile ispunjene smećem i plastikom, gornji spratovi su bili prilično čisti, osim na mjestima gdje je došlo do urušavanja. Obišao sam prvih nekoliko prostorija, a zatim odustao. O istoriji dvorca i njegovoj sudbini možete pročitati u mom prethodnom tekstu.

Vršačka kula

Vratili smo se nazad u Vršac, kako bismo obišli i posljednje planirano odredište. Vršačka kula se smjestila na jednom od brežuljaka iznad grada, a da biste stigli do tamo, neophodno je proći kroz brojne vinograde, koji doprinose neodoljivoj ljepoti ovog kraja. Vijugavi put se polako uspinjao ka Vršačkim planinama, koje su bile ostrva u vrijeme kada se Panonska nizija nalazila pod vodom, zbog čega su dom mnogim rijetkim i ugroženim vrstama. Usput smo sreli brojne pješake koji su u kasno poslijepodne išli u pravcu tvrđave, a nije nedostajalo ni biciklista. 

Donžon kula

Nismo bili sigurni da li se automobilom može stići do same tvrđave, pa smo ga ostavili na parkingu nadomak vrhu, a zatim posljednji dio puta prepješačili. Vršački zamak, poznat i kao Vršačka tvrđava ili kula, datira iz 15. vijeka, a smatra se da je kompleks zadužbina Đurđa Brankovića, sagrađen nakon pada Smedereva. Od cjelokupne tvrđave, najočuvanija je donžon kula, koja je nedavno restaurirana, ali su vidljivi i ostaci bedema, palate, polukružne kule i peći.

 

Zalazak sunca iznad Vršca

S obzirom da smo stigli u predvečerje, kula je bila zatvorena za posjete (ulaznica 100 dinara), tako da smo se zadovoljili posmatranjem kompleksa izvana. Najljepše iskustvo prilikom posjete Vršcu mi je bilo posmatranje zalaska sunca sa proplanka na kom je izgrađena kula, budući da se odatle pruža nepregledan pogled na okolne vinograde i grad u daljini. Dok je nebo mijenjalo boje, od plave, preko zagasitonarandžaste, pa sve do blijedoroze, nisam mogao da ne pomislim kako se najljepši momenti doživljavaju baš tamo gdje ih najmanje očekuješ. Iako smatram da mu je potrebno jedno sistemsko renoviranje, Vršac je ostavio pozitivan utisak na mene i priuštio mi dan ispunjen sadržajima i lijepim prizorima. Ukoliko vam se svidio tekst iz Vršca, pročitajte i druge putopise na blogu iz zanimljivih gradova u regionu.