Malta u 3 dana - dan 1 - Popajevo selo i ostrvo Gozo (šta posjetiti?)

Iako me i ne pitaju često koja mi je omiljena evropska država, uvijek se potrudim da kroz razgovor na temu putovanja provučem da se radi o Malti (u tijesnoj konkurenciji sa Rumunijom, ali to ovdje nije tema). Prvi boravak u ovoj sićušnoj državici smještenoj usred Sredozemnog mora pamtiću po predivnim pješčanim plažama, arhitekturi toplih zemljanih tonova i osjećaju sigurnosti i spokoja. To je bilo prije više od četiri godine, a ja sam u međuvremenu nastavio da obilazim nove države i gradove. Znao sam da ću se nekada ponovo vratiti na Maltu, jer me je oduševila i smatrao sam da tih sedam dana nije bilo ni približno dovoljno da vidim sve što me je zanimalo. U nastojanju da trideseti rođendan dočekam daleko od novembarske hladnoće i pri tome iskoristim Wizz-ov vaučer koji sam osvojio na nekom konkursu za najbolju fotografiju, odlučio sam se ponovo vratiti svojoj najvećoj putničkoj ljubavi.

Pogled na Popajevo selo

To je ujedno bila i prilika da obiđem neka mjesta koja sam prošli put propustio, te se podsjetim onih koja su me se najviše dojmila. Misija je djelimično ispunjena, jer u tri dana, koliko sam ih imao na raspolaganju ponovo nisam uspio da ostvarim sve zamisli. Ipak, ono najvažnije sam realizovao i još jedanput dobio potvrdu da je Malta idealna destinacija za mene. S obzirom da sam sve ideje morao strpati u dva cjelovita i dva polovična dana, plan je bio da po jedan dan odvojim za ostrva Malta i Gozo, a ove nepotpune dane posvetim prijestonici države, Valeti. Pošto sam na Maltu stigao poslijepodnevnim letom, transport do Gzire u kojoj sam rezervisao apartman i smještaj u isti su mi oduzeli poprilično vremena, tako da je već oko pet napolju bilo mračno. Veče sam iskoristio za noćnu šetnju Valetom i večeru u St Julian'su, radujući se što ću sutradan krenuti u pravi pohod na ovaj biser Sredozemlja.

Popajevo selo

Vremenska prognoza je obećavala jedan sunčan i jedan kišan dan, pa sam onaj sunčani odvojio za Gozo jer je odlazak tamo podrazumijevao vožnju trajektom i dosta pješačenja. Već u osam ujutro sam bio na ulici, držeći u ruci svjež kroasan, za koji će se kasnije ispostaviti da će biti moj jedini izvor energije kroz duži dio dana. Autobus je ubrzo naišao i avantura je mogla započeti. Iako je plan za taj dan bio obići nekoliko lokaliteta na ostrvu Gozo, smještenom sjeverozapadno od ostrva Malta, turu sam započeo obilaskom Popajevog sela koje se nalazi na putu za trajektnu luku. Ako idete s jednog na drugi kraj ostrva, presjedanja su neminovna, zbog čega je sedmodnevna Tallinja kartica za neograničenu vožnju idealno rješenje. Umjesto da produžim direktno ka Cirkewwi, gdje je smješten trajektni terminal, izašao sam u mjestu Mellieha i sačekao autobus 101, koji je jedan od rijetkih (ako ne i jedini) koji voze ka Popajevom selu.

Pogled na Popajevo selo sa stijena

Popajevo selo je bilo moja tiha patnja, jer ga prethodnog puta nisam uspio obići, a slike šarenih kućica načičkanih duž stjenovite obale koju zapljuskuje tirkiznoplavo more su me često dozivale sa fotografija na instagramu. Popajevo selo je izgrađeno kao dio seta za potrebe snimanja filma Popaj iz 1980. godine, sa čuvenim Robinom Williamsom u glavnoj ulozi. Iako je film dobio mješovite kritike, selo sačinjeno od 19 kuća je sačuvano i kasnije pretvoreno u muzej. U zavisnosti od sezone, nudi različite vrste zabavnih sadržaja kao što su muzej stripova o Popaju, demonstraciju izrade proizvoda od bakra, 15-ominutni dokumentarni film o nastanku sela, korištenje ležaljki, suncobrana, trampolina i drugih vodenih atrakcija. Cijena ulaznice se kreće od 10 do 14 eura, u zavisnosti od sezone.

Biletarnica u kojoj se prodaju ulaznice za selo

S obzirom da je primarni cilj moje, vremenski ograničene, posjete bio posmatranje i fotografisanje panorame sela, procijenio sam da nema potrebe da plaćam ulaznicu za sadržaj koji me pretjerano ne zanima. Stoga sam se uputio na drugu stranu, ka liticama sa kojih se pruža predivan pogled na cijelo selo. Neko vrijeme sam poput divokoze skakutao po stijenama, izazivajući sreću u par navrata kada sam se poskliznuo i na dupetu sankao niz liticu, nastojeći da se ne strmoglavim u more. Pokušaj da se uslikam osujetio je vjetar koji mi je od kose napravio kukuruzište, tako da sam se naposlijetku posvetio uživanju u pejzažu. Mjesto pruža dovoljno prostora za šetnju, a vještački isklesan procjep među stijenama omogućuje da se spustite sve do obale i osjetite snagu pjenušavog mora.

Prvi prizor po dolasku na Gozo

Rado bih uživao satima na ovom mjestu, ali morao sam poći dalje. Ukrcao sam se ponovo na autobus i odvezao do Cirkewwe. Vožnja trajektom do Goza je takođe jedno od mojih omiljenih malteških iskustava, a ovaj put je bilo oplemenjeno nemirnim talasima koji su udarali o njegov trup i dizali se u milionima sitnih kapljica sve do platforme na kojoj sam stojao. Bolju terapiju za bronhije i sinuse nisam imao u životu. Dobrodošlicu na Gozo mi je poželio poznat i iznimno drag prizor brodića ukrcanih u luci, iznad kojih se na dva suprotna brda uzdižu kapela Lourdes i parohijska crkva u Ghajnsielemu. Sada već ustaljenom procedurom posjete Gozu obišao sam jednu, pa drugu. Ghajnsielem inače pamtim po maloj prodavnici smještenoj u jednoj od skrovitih ulica, gdje sam kupio ukusan mramorni kolač sa deklaracijom na kojoj stoji da je dva puta bio na sniženju pa je na kraju umjesto 4 eura plaćen svega 99 centi, što je za Maltu neuobičajeno niska cijena. Odmah da napomenem da je rok trajanja bio valjan, ali tajnu akcijske ponude nikad nisam otkrio.

Parohijska crkva u Ghajnsielemu

Ovaj put sam bio previše lijen da idem do iste trgovine i provjeravam da li je nešto sniženo, pa sam se vratio nekoliko stotina metara do najbliže stanice koja me je trebala odvesti dalje ka unutrašnjosti ostrva. Neko vrijeme smo čekali u društvu starijeg njemačkog para, a zatim prokucavši našu Tallinja karticu nastavili ka Victoriji. Postoje dva mjesta na Malti koja su apsolutno nezanimljiva i bezlična, ali se tu nalaze dvije najljepše malteške crkve i samo zbog toga ih planiram posjećivati svaki put kada odem na Maltu. Prvo je Mosta na ostrvu Malta, o kojoj ću pisati u narednom postu, a drugo je Xewkija (Ševkija) na Gozu. Xewkija je monotono i mirno naselje čijim središtem dominira Rotonda Sv. Ivana Krstitelja.

Balkon jedne od kuća u Ghajnsielemu

Xewkija je 1678. godine prerasla iz zaseoka u selo, te postala prva parohija van grada na ostrvu. Velelijepna crkva koju vidimo danas je sagrađena u 20. vijeku na mjestu starije crkve, a ako je vjerovati podacima na internetu njena kupola je treća po veličini kupola bez potpore u svijetu. Prolazeći pustom ulicom na putu ka crkvi, razmišljao sam o tome koliko volim Gozo i njegovu atmosferu, ali sam zaključio da je isuviše mirno da bih mogao tamo zamisliti život u ovim godinama. 

Rotonda Sv. Ivana Krstitelja u Ševkiji (Xewkija)

Veliki parking ispred crkve bio je prepun automobila koji su mi smetali da napravim odgovarajuću fotografiju, a ni nebo nije bilo najljepše boje, pa sam nakon naganjanja izrazito velike i čupave mačke zavučene pod točkovima parkiranog kombija, odustao od tog poduhvata. Kada su se vrata crkve u jednom momentu otvorila, shvatio sam da je to idealna prilika da zavirim unutra. Kao i većina drugih crkava na Malti i ova je jednostavnog enterijera, jer da budemo realni, oslikati 365 crkava u ovako maloj državi bi bio izuzetno skup i zahtjevan poduhvat.

Jedna od crkava u gradu Victorija

Istražujući za potrebe pisanja ovog posta otkrio sam da se ispod crkve nalazi muzej u kome se čuvaju oltar, skulpture i drugi predmeti iz stare crkve, kao i to da je moguće doći liftom do vrha kupole, odakle se pruža panoramski pogled na cijelo ostrvo. Platio sam danak vlastitoj neinformisanosti, ali eto razloga da se ponovo vratim u Xewkiju. Naposlijetku sam se vratio do glavnog puta i uhvatio novi autobus za Victoriju, poznatu i kao Ir-Rabat, glavni i najveći grad Goza. Grad je dobio ime po engleskoj kraljici Viktoriji, a danas broji blizu sedam hiljada stanovnika. 

Katedrala Uznesenja u citadeli

Najznačajnija atrakcija je citadela, koja predstavlja središte ostrvskih aktivnosti vjerovatno još od neolita, ali je po prvi put utvrđena tokom bronzanog doba. Moram priznati da sam u potpunosti smetnuo s uma njeno postojanje, ali na putu ka Victoriji mi je privukla pažnju kada se impresivna ukazala na uzvišenju i odlučio sam je posjetiti. Prilikom prethodne posjete Gozu, prioritet mi je bio odlazak na plažu Ramla, pa citadelu nisam ni uzeo u razmatranje. 

Citadela u Victoriji

Toliko sam uživao u obilasku da sam tek u prolazu pokraj nekog fast food restorana shvatio da već pola dana živim na jednom kroasanu. Vremena za gubljenje nije bilo, pa sam uzeo parče pizze kod nekih Srba koji su tu radili i nastavio dalje. Promuvao sam se kroz par suvenirnica u centru Victorije, a zatim se popeo na citadelu. U dnu utvrde se prodaju ulaznice, za koje nisam siguran šta pokrivaju, jer je šetnja citadelom besplatna. Jedino mjesto u koje nisam mogao da uđem bez karte je katedrala, ali to me nije mnogo ni tangiralo. Pretpostavljam da je ulaznica neophodna za muzej, stari zatvor i slična mjesta, ali vjerujte da je i među samim zidinima već dovoljno lijepo, tako da zaista nema potrebe za tim.

Unutrašnjost citadele u Victoriji

Obišao sam zidine, sa kojih se pruža jako lijep pogled na Victoriju, Xewkiju, te nenaseljena prostranstva ostrva. Citadelu su kroz vijekove nadograđivali razni imperatori, od Feničana, Rimljana, Aragonaca pa do vitezova Sv. Ivana. Dan je polako odmicao, a meni je preostalo da posjetim još nekoliko mjesta. Plažu Ramla sa crvenim pijeskom i pećinom nimfe Kalipso sam morao otpisati jer se nalazila u suprotnom pravcu od ostatka zamišljene rute koja je bila dostatna za ono malo sunčeve svjetlosti što je preostalo. 

Pogled sa citadele na Victoriju i Xewkiju u daljini

Ono što može predstavljati problem u kretanju jeste raspored voznih linija, pa smo umjesto pokraj Crkve Blažene Djevice od Ta' Pinu-a, gdje smo željeli stići, završili u obližnjem selu Gharb. S obzirom da su sve opcije dolaska do same crkve zahtijevale gubitak dragocijenog vremena, odluka je pala na najluđu opciju, što je podrazumijevalo trčanje preko uzoranih njiva u dužini od nekoliko stotina metara. Trčao sam kao bez duše u nastojanju da ne potonom u glib od vlažne zemlje, pritom izbjegavajući trsku i mesnate kaktuse prepune bodlji, koji su rasli duž međe. Ako želite avanturu na Malti, evo vam (ne baš pametne) ideje.

Hram Ta' Pinu

Crkva je sagrađena u neoromaničkom stilu u prvoj polovini 20. vijeka na mjestu stare kapele. Znamenita je po posjeti Pape Ivana Pavla II, koji je ovdje držao misu prilikom svoje posjete Malti 1990. godine. Papa Benedikt XVI je prilikom svoje posjete 2010. položio zlatnu ružu ispred slike Blažene Djevice od Ta' Pinua, koja je specijalno za ovu priliku donesena sa Goza na ostrvo Malta. Postoji i nekoliko legendi vezanih za samu crkvu, a jedna od njih kaže da je vjernica po imenu Karmni Grima prolazeći pokraj kapele začula ženski glas koji je doziva da uđe unutra. Nakon što je to i učinila, glas Djevice Marije joj je naložio da izmoli Zdravo Marija tri puta u čast tri dana koja je provela u grobnici. Ona je o ovome šutjela dvije godine, a kada se napokon povjerila svom susjedu Francescu Portelliju, on joj je rekao da je i sam čuo slične glasove. Ubrzo nakon toga njegova majka je čudotvorno izliječena.

Hram Ta' Pinu

Ovaj hram sam posjetio i prethodnog puta, a poželio sam se vratiti zbog izrazito lijepog krajolika u kojem je smješten, što pruža dosta mogućnosti za fotografisanje. Oko same crkve traju radovi, a u odnosu na prošli put primijetio sam da je dodano nekoliko bronzanih statua, od kojih jedna pripada upravo Karmni Grimi. Takođe su sagrađeni polukružni zidovi sa klupama, ukrašeni mozaicima sa religijskim motivima, ali se po mom mišljenju vizuzelno i stilski ne uklapaju u cijelokupan koncept.

Statua Karmni Grimi ispred hrama Ta' Pinu

Posljednje mjesto planirano za obilazak tog dana bio je azurni prozor, odnosno njegovi ostaci jer se ove godine urušio usljed oluje. Ta informacija me je baš ganula, jer prilikom prošle posjete nisam vidio ovaj prirodni fenomen, a sada je postalo sasvim izvjesno da nikada i neću. Ipak, htio sam posvjedočiti barem onome što je od njega ostalo. No, prije toga me je čekalo ponovno pretrčavanje blatnjavih njiva u nastojanju da se dočepam autobuskog stajališta. 

Procjep koji vodi iz lagune ka otvorenom moru

Sjedili smo na klupici usred pustog sela Gharb, čiji su stanovnici negdje misteriozno iščezli, a jedino društvo nam je pravio kip Isusa smješten u procjepu fasade iznad naših glava. Najzad je naišao i autobus koji nas je odvezao do krajnjeg zapada ostrva. Prvo mjesto koje smo ugledali po dolasku je mala morska laguna koja se snabdijeva vodom kroz uski procjep u stijenama. Kada je more mirno, ribarski čamci mogu da kroz ovaj tunel pristupe otvorenom moru, što tog dana nije bio slučaj, jer su pjenušavi talasi bjesomučno nadirali u lagunu.

Mjesto na kojem se nekada nalazio Azurni prozor

Nešto dalje nalazi se stjenoviti plato sa kojeg je moguće posmatrati otvoreno more i ostatke azurnog prozora. Sunce je već uveliko bilo na zalasku, bacajući posljednje snopove narandžaste svjetlosti ka uzburkanom moru. S pravom mogu reći da je ovo bio jedan od najljepših prizora koje sam vidio u životu. Poprilično sam siguran da se tokom ljetnog perioda ovo mjesto ne može doživjeti na isti način upravo zbog prirodnih sila koje u novembru demonstriraju svoju moć nad solju i abrazijom nagrizenim stijenama. 

Nemirno more u novembru

Nekoliko desetina turista se razmililo duž obale, ne smetajući značajno jedni drugima. Uživao sam fotografišući more i stijene, i iščekujući onaj jedan talas koji će učiniti fotografiju dramatičnom. S obzirom da nisam precizno definisao svoja očekivanja, želja mi se ubrzo ispunila, a sve što sam uspio je da okrenem leđa i zaštitim telefon kada je gigantski talas okupao nesretnu gospođu iz Ekvadora i mene od glave do pete. Ni sada mi nije jasno kako nisam završio potpuno natopljen vodom s obzirom da mi je talas preletio preko glave.

Zalazak sunca na ostrvu Gozo

Iskoristio sam vrijeme do dolaska povratnog autobusa da još malo fotografišem prirodu i Dwejra toranj koji se uzdizao u daljini, a kada je krajolikom potpuno zavladala tama, preostalo mi je samo čekanje. Povratni autobus je vozio nazad ka Victoriji, odakle sam morao ganjati novi za trajektnu luku. Po dolasku u Victoriju mi je ostalo tek toliko vremena da odšetam do puste citadele obasjane reflektorima i uslikam nekoliko kadrova u noćnom ozračju. Trčeći nazad ka stanici, uhvatio sam prevoz u zadnjem trenutku, jer nipošto nisam želio propustiti povratak i ostati zaglavljen na Gozu.

Citadela u Victoriji noću

Dolazak s Malte na Gozo je besplatan, ali ste dužni platiti povratnu kartu na terminalu u Gozu, koja košta 4,65 eura. Želio sam još jedanput uživati u svježem vazduhu na platformi trajekta, ali iznenadni pljusak me je, uprkos mom optimizmu, natjerao da se zavučem u unutrašnji salon i tu sačekam da pristanemo na Maltu. Dan proveden na Gozu je ispunio moja očekivanja i produbio ljubav koju osjećam prema ovoj državi. Nije me tangiralo ni to što za cijeli dan nisam uspio skoro ništa da jedem, ni činjenica da sam bio poprilično mokar nakon avanture kod azurnog prozora, jer ovakvo iskustvo nema cijenu.