Prvi put u Americi - moje iskustvo

Današnjim postom na blogu zpočinjem priču o svom najdužem i najambicioznijem putovanju do sada. Kada je u pitanju posjeta Sjedinjenim Američkim Državama, kod mene je uvijek postojala želja, ali ona nikada nije bila dovoljno jaka da bih pristupio realizaciji te ideje. Proteklih pet godina sam proputovao veliki broj evropskih zemalja, a stigao sam i do Afrike i Azije. U međuvremenu sam naučio mnogo toga, od snalaženja po aerodromima, gradskim prevozima, komuniciranja sa strancima, pa do samostalnog razgledanja inostranih gradova. 

S prvim zaposlenjem i paralelnim nastavkom školovanja, izgledi za putovanje u Ameriku su se višestruko smanjili, jer su se stvari prosto odvijale tako da je bilo nemoguće uskladiti slobodno vrijeme i raspoloživi novac. Nakon višegodišnjeg rintanja pod kojekakvim robovlasničkim vrstama ugovora, u 2016. sam najzad dobio pravi godišnji odmor, finansije su takođe bile na mojoj strani, a činjenica da sam dosad realizovao najveći broj prioritetnih destinacija, dala je Sjedinjenim Američkim Državama šansu.

Kako sam dobio vizu?

Ne planiram detaljno da objašnjavam kako doći do američke vize, jer ovo nije priča o tome. Ipak, pokušaću u narednim redovima ukratko da vam opišem svoje iskustvo i dam par korisnih savjeta. Prva stvar koju treba da uradite jeste da posjetite web stranicu američke ambasade u vašoj zemlji, jer tu ćete naći apsolutno sve potrebne informacije i uputstva kako podnijeti zahtjev za vizu. Neophodno je samo da budete skoncentrisani i pažljivo čitate šta piše. Postoji nekoliko ključnih stvari koje treba obaviti.

Popunjavanje online obrazaca podrazumijeva pregršt informacija koje treba da date o sebi, počevši od ličnih podataka, obrazovanja, dosadašnjih zaposlenja, država u koje ste putovali, pa do odgovaranja na listu nebuloznih pitanja koja se odnose na terorizam i ilegalne aktivnosti. Treba takođe da imate spremnu elektronsku verziju fotografije za vizu (naglasite fotografu da se slikate za američku vizu), budući da ćete je u jednom momentu morati priložiti uz obrazac koji popunjavate. Obrazac ne morate nužno popuniti odjedanput, nego možete snimiti vaš napredak i nastaviti kasnije uz kód koji vam oni dodijele. Većina informacija na sajtu je dostupna na vašem lokalnom jeziku.

Nakon što popunite obrazac, neophodno je da po tačno navedenoj proceduri koju vam na sajtu daju, u banci uplatite taksu za izdavanje viza. Ona vam neće biti refundirana u slučaju da ne dobijete vizu. Nakon što zaprime dokaz o vašoj uplati, možete nastaviti proceduru aplikacije za vizu i zakazati razgovor u nekom od ponuđenih termina na web stranici.

Da li ćete dobiti vizu ili ne zavisi isključivo od jedne stvari – morate im pružiti dovoljno argumenata i dokaza da ne želite trajno ostati u Sjedinjenim Američkim Državama. Konačan ishod zavisi od utiska koji ostavite na konzularnog radnika koji obavlja razgovor s vama. Naravno, prije razgovora oni dobro pročešljaju vašu biografiju i ostale podatke koje ste naveli u prijavnom obrascu. Kao dobra pretpostavka za to da ćete se vratiti u svoju zemlju mogu poslužiti činjenice da ste student koji iza sebe ima dosta položenih ispita, ako imate stalno zaposlenje ili ako imate supružnika ili djecu koji ne putuju s vama. Ipak, ništa od navedenog vam nije sigurna garancija da ćete dobiti vizu.

Veoma je važno da budete iskreni i da dajete tačne informacije, jer prije svega, oni su u stanju da provjere većinu toga što im napišete u aplikaciji, a prilično su obučeni i da vas provale ako muljate. Sa sobom možete ponijeti i potvrdu sa posla ili fakulteta i izvod deviznog računa, kako biste dokazali svoju vezu sa matičnom zemljom, odnosno u slučaju deviznog računa, da ste u mogućnosti da finansirate svoje putovanje. Te potvrde vam obično ne traže na uvid, ali se može desiti da vam zatrebaju i treba ih imati kao dodatnu sigurnost. Meni je dosta pomogla i činjenica što sam mnogo putovao i uvijek se vraćao nazad u svoju zemlju, a kao dodatni dokaz sam upotrijebio i ovaj blog, gdje su sva moja putovanja dokumentovana. S druge strane, djevojku koja je imala intervju prije mene su odbili, iako je navela da voli da putuje, jer su prepoznali lažni entuzijazam kakav obično pokušavamo da prodamo na razgovorima za posao kada koristimo floskule tipa "timski sam igrač" i sl.

Razgovor u principu ne traje dugo, oko 15-ak minuta i na licu mjesta sam saznao da mi je viza odobrena. Bilo mi je izuzetno drago, ne samo zbog toga što sam dobio zeleno svjetlo za put u Ameriku, nego i zbog toga što sam dobio potvrdu da sam podoban za ulazak u Sjedinjene Američke Države, naročito nakon što sam bio svjedok odbijenica koje su prethodile mom razgovoru. Rečeno mi je da pasoš sa vizom mogu preuzeti za tri dana, a budući da ne živim u Sarajevu, gdje sam bio na razgovoru, izabrao sam opciju da mi se pasoš dostavi u Tuzlu, koja mi je fizički najbliža. Građani Bosne i Hercegovine imaju mogućnost preuzimanja pasoša u Sarajevu, Banja Luci i Tuzli (možda čak i Mostaru, nisam siguran).

Kupovina karte i dolazak u Sjedinjene Američke Države

Budući da sam putovao u Los Anđeles, kupio sam avionsku kartu sa polaskom iz Beograda i presjedanjem u Diselfdorfu. Cijena karte je iznosila 537 eura, što je izuzetno povoljno za Ameriku, a let je realizovan u kooperaciji kompanija Air Serbia i Air Berlin. Pauza između letova je u putu iznosila 4 sata, a u povratku čak 9, što meni lično nije smetalo jer je u pitanju bila dnevna pauza koju sam iskoristio da posjetim i Diseldorf. Posebna napomena je da sa sobom uvijek imate adresu odredišta na koje putujete, jer vas bez toga neće htjeti čekirati na let za SAD.

Za svoj prvi prekookeanski let mogu reći da je bio odlično iskustvo. Budući da smo tokom cijelog leta imali dnevnu svjetlost, protokol u avionu je bio nešto drugačiji u odnosu na noćne letove, pa je tako recimo hrana služena dosta češće. Kvalitet avionske hrane generalno nije na vrhunskom nivou, ali u svakom slučaju čak ni ovako izbirljive osobe poput mene neće ostati gladne. Vrijeme sam ubio gledanjem filmova, kojih ima pristojan izbor, a činjenica da je avion bio poluprazan je obezbjedila viši nivo komfora, pa sam tako bio sretnik koji je imao četiri spojena sjedišta samo za sebe.

Negdje pred kraj leta su nam podijelili imigracione kartone koje smo trebali popuniti i sačuvati kod sebe. U Sjedinjene Američke Države sam stigao mnogo odmorniji nego što sam očekivao, a jedino što me je pomalo brinulo jeste sav taj protokol na ulasku, budući da su me oni koji su putovali prije mene malo isprepadali rigoroznošću kontrole. Ako ne znate šta vam je činiti na aerodromu, uvijek je dobra ideja da pratite ostale putnike. Za razliku od drugih država u kojima sam bio, pri dolasku u Sjedinjene Američke Države, prva stvar koju sam morao učiniti jeste odlazak do automata koji pomalo podsjeća na bankomat, gdje sam morao izvršiti registraciju.

Stvar je u tome da prateći instrukcije na ekranu, koje su dostupne na nekoliko jezika (ali ne i na našem) unesete određene podatke o sebi i odgovorite na nekolicinu pitanja. Aparat će vam skenirati prste i slikati vas, a posljednji korak je da popunjeni obrazac odštampate i onda s tim papirićem idete na pasošku kontrolu. Službenik na pasoškoj kontroli me je pitao kojim povodom dolazim u SAD i koliko ostajem, a zatim mi udario pečat sa odobrenjem boravka od šest mjeseci. U tom momentu sam doslovno bio slobodan i šokiran činjenicom da me nisu istresali iz gaća i postavljali mi hiljadu pitanja.

Silne procedure kojima su me prepadali, skeniranja i ostalo su izostali. Jednostavno sam pokupio svoj prtljag, a zatim na izlasku predao papir koji mi je automat ranije odštampao. Formular koji sam popunio u avionu mi apsolutno niko nije zatražio do kraja boravka u Sjedinjenim Državama. Boravak nisam morao nigdje dodatno prijavljivati, niti se javljati u policijsku stanicu. Što se tiče povratka sa istog aerodroma, predlažem vam da poranite više nego inače, jer je na pasoškoj kontroli velika gužva i tek po izlasku iz SAD-a prolazite kroz čuvenu kapsulu u kojoj vas skeniraju. Ovdje ću ujedno i završiti ovaj post, a u nastavku očekujte priče iz Kalifornije koje ću linkovati na kraju ovog teksta po redoslijedu njihovog nastanka. 

Vodič kroz Kaliforniju (I dio): Newport Beach & Laguna Beach
Vodič kroz Kaliforniju (II dio): Sequoia & King's Canyon nacionalni park
Vodič kroz Kaliforniju (III dio): Nacionalni park Yosemite
Vodič kroz Kaliforniju (IV dio): Mammoth Lakes, Mono Lake & Bodie State Park
Vodič kroz Kaliforniju (V dio): Jezero Tahoe
Vodič kroz Kaliforniju (VI dio): San Francisco
Vodič kroz Kaliforniju (VII dio): Big Sur
Vodič kroz Kaliforniju (VIII dio): Santa Barbara
Vodič kroz Kaliforniju (IX dio): Los Angeles