Vodič kroz Bihać, Bosna i Hercegovina - šta vidjeti?

September 14, 2021

Na krajnjem zapadu Bosne i Hercegovine, uz obalu rijeke Une, smjestio se Bihać, grad koji je vjerovatno šampion na listi čekanja svih lokaliteta koje sam želio obići. Višegodišnja želja je ovog ljeta konačno pretočena u stvarnost, nakon što sam donio odluku da najzad otputujem u ovaj kraj države, s ciljem da posjetim sve one znamenitosti koje su mi godinama izmicale. Bihać je vodio tijesnu bitku sa tvrđavom Ostrožac i Štrbačkim bukom u konkurenciji mjesta koja sam ponajviše želio vidjeti uživo. 


Turbe u centru Bihaća

Ukoliko ste pročitali moje tekstove iz Bosanske Krupe, Cazina, Velike Kladuše i Bužima, mogli ste zapaziti da sam Bihać odabrao kao centralu iz koje sam tokom narednih nekoliko dana obilazio pomenute gradove. Posjetivši sva ova manja mjesta u prethodna dva dana, konačno je došao red i na sam Bihać. O njemu sam često slušao u pozitivnom svjetlu i čekao sam ovu posjetu kako bih mogao napisati tekst o najljepšim gradovima Bosne i Hercegovine, jer sam vjerovao da će se i on naći na toj listi. Da li je Bihać opravdao moja očekivanja, saznaćete u nastavku putopisa.


Obala rijeke Une

Prije nego što iznesem vlastiti doživljaj Bihaća, podijeliću nekoliko tehničkih informacija poput one da grad ima blizu 40 hiljada stanovnika i sjedište je Unsko-sanskog kantona. Zahvaljujući svom geostrateškom položaju i prirodnim resursima, Bihać je postao značajan ekonomski, kulturni i politički centar ovog dijela Bosne i Hercegovine, ali i jedan od deset najvećih gradova u zemlji. Obilazak sam započeo posjetom restoranu, što nije moj uobičajeni protokol na putovanjima, ali trebalo je napuniti baterije za ostatak dana i realizaciju ambicioznog plana koji sam postavio pred samoga sebe. Smješten na obali rijeke po kojoj je i dobio ime, restoran River Una je bio prijedlog koji mi je iskočio nakon kraće pretrage interneta. Korektna (ali ništa više od toga) hrana, namćorasti konobar i kazna za nedozvoljeno parkiranje, glavni su utisci koje nosimo iz restorana. 


Djevojka sa Une

Parkirati se u već postojećem nizu od pet ili šest automobila očigledno nije bila dobra ideja, ali nismo dali da nam to pokvari doživljaj, nego smo se zaputili ka obali Une, kako bismo pronašli fotogeničan kadar susjedne obale, obrubljene stablima iznad čijih krošanja su virili krov Kapetanove kule i zvonik Crkve Sv. Antuna Padovanskog. Prešli smo Smaragdni most i kročili na gradsku otoku, riječno ostrvo i jednu od zelenih oaza, kojih u Bihaću ne manjka. Ovdje se nalazi i skulptura Djevojka sa Une, koja već više od tri decenije krasi grad, te je danas jedan od njegovih prepoznatljivih simbola. Za skulpturu se veže i legenda o starorimskom ratniku, koji je vidjevši rijeku Unu bio toliko opčinjen njenom ljepotom, da je odlučio ostati ovdje. Jednog dana je na obali rijeke ugledao djevojku koja je izronila iz rijeke, poprimivši njenu blistavost, te ju je pratio do obližnje sojenice. Da skratim priču, njih dvoje su dobili kćerku, koju je ratnik odlučio nazvati Una.


Kapetanova kula i Crkva Sv. Antuna Padovanskog

Stižemo na drugu obalu rijeke, gdje se nalazi zvanični centar grada, uokviren nekolicinom znamenitih građevina, izuzetne istorijske i kulturne vrijednosti. Jedna od njih je Kapetanova kula, stara toliko da joj se sa sigurnošću ne zna godina gradnje. Sjedište je nekoliko zbirki Muzeja Pounja, uključujući etnološku, arheološku, te likovnu galeriju. Pored kule se nalaze ostaci Crkve Svetog Antuna Padovanskog iz 19. vijeka, koja je stradala tokom Drugog svjetskog rata u bombardovanju savezničke avijacije, te osim sačuvanog zvonika, samo ostaci temelja upućuju na nekadašnju monumentalnost ove građevine. 


Ostaci Crkve Sv. Antuna Padovanskog

Uz crkvu se nalazi i Bihaćki sarkofag, odnosno Grobnica bihaćkih plemića, koji su tokom 16. vijeka poginuli u borbama protiv osmanske vojske. Plemići su prvobitno sahranjeni u zidu predvorja stare crkve Sv. Antuna, a nakon njene konverzije u džamiju, premješteni su na parcelu uz džamiju. Dolaskom Austro-Ugarske, tri vijeka kasnije, napravljen je sarkofag pored novoizgrađene crkve Sv. Antuna. Današnji sarkofag je replika originala iz 19. vijeka, a izradio ga je umjetnik Tomislav Turkalj 2009. godine.


Bihaćki sarkofag

Nedaleko od sarkofaga nalazi se i turbe u kojem su prema narodnim pričama sahranjena dvojica paša, stradalih u odbrani Bihaća od vojske Franca Jozefa. Turbe je prvobitno bilo sagrađeno na mjestu nove Crkve Sv. Antuna, prilikom čije gradnje je izmješteno i ponovno ozidano od kamena bihacita, u uglu parcele. Nešto niže nalazi se i spomenik oslobođenju Bihaća predstavljen u obliku bronzanih plaketa koje prikazuju scene borbe u različitim istorijskim epohama, ukoliko sam ih dobro uspio interpretirati. Nastavljamo dalje ka gradskom korzou, koji me ostavlja ravnodušnim, prvenstveno zbog nedostatka atraktivnih istorijskih građevina, koje bi uokvirile glavnu pješačku ulicu.


Centar Bihaća

Zaustavljamo se pored džamije Fethije, jedine u Bosni i Hercegovini sagrađene u gotičkom stilu. Razlog neobičnog izgleda džamije leži u činjenici da je ovo nekada bila crkva, dolaskom Osmanlija preinačena u džamiju. Izvorni zvonik je zbog dotrajalosti zamijenjen munarom tokom 19. vijeka, a od starih detalja crkve sačuvana je rozeta iznad ulaznih vrata. S obzirom da sam se u Bihaću zatekao tokom ljetnih vrelina, nisam bio adekvatno obučen za ulazak u džamiju, pa sam propustio priliku da razgledam njenu unutrašnjost.


Džamija Fethija

Prošetali smo još malo gradskim parkom kojim dominiraju drvoredi platana, uživali u prizorima zelene Une, a zatim odlučili sjesti u automobil i razgledati okolinu grada. Šire područje Bihaća krije nekolicinu interesantnih utvrđenja kao što su tvrđava Ostrožac, koju sam spominjao kada sam pisao o Cazinu, zatim Ostrovica, kojoj ću posvetiti pažnju u tekstu o Nacionalnom parku Una, Orašac, Vrnograč, Bjelaj i Sokolac. Najbliža gradu je Sokolačka kula, udaljena desetak minuta vožnje od centra Bihaća. 


Rijeka Una

Stari grad Sokolac je podignut na visokom i strmom brdu, gdje se još u praistorijsko doba nalazila gradina čiji su tragovi još uvijek vidljivi u neposrednoj blizini njegovih zidina. Ključni dio utvrde je Sokolačka kula, podignuta na najistaknutijem položaju u gradu, na stijeni, koja se strmo rušila prema Uni i Bihaću sa sjeverne i istočne strane grada. U izvorima se Sokol prvi put spominje 1369. godine, a donedavno je bio jedan od najočuvanijih starih gradova na ovim prostorima. 


Sokolačka kula

1898. godine restaurirao ga je tadašnji načelnik bihaćkog okruga grof Lothar von Berks i od tada je bio otvoren za posjetioce. Kasnije je na jednom spratu Sokolačke kule bila uređena kafana, u kojoj su se mogle nabaviti razglednice i osnovni podaci o gradu. Posljednja djelimična popravka i zaštita ovoga starog grada izvršena je 2015. godine. Do kule je moguće stići automobilom, uskim, asfaltiranim putem, koji je na momente, doduše, pomalo izazovan zbog uzbrdica. Nažalost, kula se danas ne nalazi u sjajnom stanju, za šta je ponajviše zaslužno odsustvo lica koje bi naplaćivalo ulaz i nadgledalo ponašanje posjetilaca. Unutrašnjost je vandalizovana velikim brojem grafita, pretežno nepristojne simbolike, ali i pored toga vrijedi je posjetiti i popeti se do vrha, odakle se pruža divan pogled na okolna brda.


Stari grad Ostrožac

Poslijepodne smo iskoristili da posjetimo Stari grad Ostrožac, jedinu bosanskohercegovačku tvrđavu za koju se može reći da izgleda kao dvorac, upravo zahvaljujući Lotharu von Berksu koji je u unutrašnjost srednjovjekovne utvrde, nadograđene tokom osmanskog perioda, interpolirao neogotički dvorac za potrebe stanovanja njegove porodice. Na putu do Ostrošca preporučujem da se zaustavite i pored vodopada Kostelski buk, pored kojeg je sagrađen i istoimeni hotel sa restoranom. Ovdje se nalazi i mala plaža, za one koji imaju želju da se tokom ljetnih mjeseci okupaju na rijeci Uni.


Kostelski buk

Posljednja stanica tokom boravka u Bihaću bio je memorijalni kompleks Garavice, posvećen civilnim žrtvama NDH režima tokom 1941. Nalazi se na izlazu iz grada i u principu ga nije teško pronaći, ali postoji šansa da će vas Google navigacija uputiti pogrešnom ulicom do spomenika. Nakon završetka rata i oslobođenja Bihaća od strane partizana, 1949. godine je podignut skroman spomenik žrtvama zločina. Tek 1981. godine je otvoren spomen-kompleks na Garavicama, koji je projektovao arhitekta Bogdan Bogdanović. Spomenik je pravo umjetničko djelo, ali i pored činjenice da je proglašen nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine, danas je zapušten i išaran grafitima, kao i većina drugih iz jugoslovenskog perioda.


Spomen-kompleks Garavice

Veče smo priveli kraju u restoranu Čardak na Uni, smještenom na suprotnoj obali rijeke u odnosu na restoran u kome smo ranije tog dana ručali. Kvalitet hrane i usluge je bio na nešto višem nivou u odnosu na prethodni, a i ambijent za nijansu ljepši. Sljedećeg dana smo nastavili naše proputovanje zapadnom Bosnom u pravcu Nacionalnog parka Una, kojeg takođe toplo preporučujem za posjetu, ali o njemu nešto više riječi u narednom tekstu.


2 comments:

  1. Nekada nam je čitanje naših tekstova bila takoreći svakodnevica. Sada smo se baš uželeli toga.
    Lepo je da si sve nastavio u tvom prepoznatljivom stilu.
    Bravo!!!

    ReplyDelete
  2. Hvala Vam za tekst i posjetu Bihaću. Ja, koja i sama sam odrasla u Bihaću,sjećam se njegovih ljepših izdanja...
    Hvala za promociju Krajine, hvala za divne tekstove i buđenje želje za upoznavanjem i obilasku naše lijepe BiH. Sve pohvale za prelijepe fotografije i informativne tekstove. Puno sreće u daljem radu i istraživanju. ��

    ReplyDelete

Powered by Blogger.