Vodič kroz Istanbul, Turska - šta posjetiti?

March 22, 2019
Moram priznati da, za razliku od većine ljudi, nikada nisam pretjerano žudio da posjetim Istanbul. Znao sam da to putovanje treba da se desi i da će se kad tad i dogoditi, ali vjerovatno bi ovaj grad još dugo vremena čekao u zapećku mojih interesovanja da nisam postao vodič, da ne kažem žrtva porodičnog putovanja koje je imalo za cilj da moja majka, sestra i zet po prvi put dožive iskustvo letenja avionom. Znajući da ću morati višestruko usporiti vlastiti tempo, pustio sam ih da odaberu destinaciju po svojoj želji i odluka je pala na Istanbul. Meni je to u jednu ruku odgovaralo, jer kao što sam već pomenuo, nisam bio u tolikoj mjeri opčinjen njime, te sam mogao podnijeti činjenicu da u njihovom društvu neću uspjeti da vidim sve što bih uspio sam.

Aja Sofija

Ako uzmem u obzir da smo imali na raspolaganju samo dva dana, rekao sam sebi da je ovo probna posjeta i da ću se svakako vratiti ponovo ukoliko grad uspije da me oduševi. Negdje sam čak i pročitao veoma pametnu izreku koja bi glasila nešto tipa „Kada odete prvi put u Istanbul ne pokušavajte vidjeti sve, jer nećete vidjeti ništa. To je grad u koji se vraćate.“ Ovo mi se urezalo u pamćenje, pa sam se unaprijed pomirio s činjenicom da neka mjesta ne mogu vidjeti ovaj put, te napravio nešto skromniji, ali i dalje prilično sadržajan plan obilaska. 

Unutrašnjost Aja Sofije

Putovanje je započelo konstatacijom da moja majka ima dva komada ručnog prtljaga, iako je prema njenim tvrdnjama jedno ručni prtljag, a drugo tašna. Onda sam joj morao objasniti da nije najpametnije da u toj istoj tašni drži teglicu sa sodom bikarbonom, jer bijeli prah je bijeli prah. Situacija je kulminirala u momentu dolaska na pasošku kontrolu kada je zet odustao od putovanja jer nije mogao prevazići strah od letenja. Tragikomične scene su se nizale sve do momenta sletanja u Istanbul, tako da sam naposlijetku bio toliko rastrojen da sam jedino želio da se dokopam hotela i završim već jednom ovaj dan.

Lusteri u Aja Sofiji

Jutro je osvanulo okupano suncem i glasanjem galebova koje, iako ne najumilniji zvuk koji sam čuo, obožavam jer to znači blizinu mora. Hotel nam se nalazio na nekoliko ulica udaljenosti od Sultanahmet trga, pa se on smatrao i logičnim početkom obilaska grada. Uprkos vedrom danu, iz trga ukrašenog dvama obeliscima i zmijskim stubom izbijalo je neko sivilo zbog čega mi prvi utisak nije bio najsjajniji. Kupivši muzejsku propusnicu ispred Muzeja turske i islamske umjetnosti, zaputili smo se ka Aja Sofiji, ispred koje se već formirao nepregledan red turista.

Pogled sa galerije Aja Sofije na Sultan Ahmetovu džamiju

Aja Sofija je najveća crkva Bizantijskog carstva, sagrađena 537. godine na mjestu prethodne crkve koja je stradala u požaru uslijed pobune Nika 532. godine. Jedno vrijeme je funkcionisala i kao rimokatolička katedrala, zatim grčka pravoslavna katedrala, a nakon dolaska Osmanlija, 1453. godine dozidana su joj četiri minareta, freske su presvučene vapnom i pretvorena je u džamiju. Naposlijetku ju je 1935. godine Mustafa Kemal Ataturk pretvorio u muzej i u tom statusu se nalazi i dan danas. Grandioznost njene unutrašnjosti je nemoguće riječima opisati ili uhvatiti objektivom fotoaparata, nego ju je potrebno lično doživjeti. Ako je posjećujete, obavezno se popnite i na galeriju.

Aja Sofija (lijevo) i Aja Irina (desno)

Nakon obilaska Aja Sofije, naredna stanica nam je bila Topkapi Saraj, palata koja je skoro 400 godina služila kao glavna rezidencija osmanskih sultana. Nekada je ovo bilo mjesto održavanja važnih istorijskih događaja i sultanskih zabava, a danas je u njoj smješten muzej sa velikom zbirkom koja uključuje oružje, posuđe, knjige, umjetnine i sl. Na samom ulasku u kompleks nalazi se crkva Aja Irina, koja je služila kao crkva carigradske patrijaršije do završetka Aja Sofije i jedna je od rijetkih koje nisu pretvorene u džamiju po dolasku Osmanlija, ali je služila kao spremište oružja. Od njenih mozaika nije preostalo maltene ništa, tako da će vas u unutrašnjosti dočekati samo goli, hladni zidovi.

Prostorija u haremu gdje su organizovane svečanosti

Topkapi palata se sastoji iz čitavog niza građevina raspoređenih unutar četiri glavna dvorišta, i samo su najznačajnije otvorene za javnost, dok se ostali dijelovi strogo čuvaju. U narednih nekoliko sati sam prolazio iz jedne u drugu odaju, razgledajući brojne umjetnine koje su sultani vijekovima prikupljali. Zaista ima mnogo toga da se vidi, ali me je nakon nekoliko sati savladao umor, pa mi je i interesovanje polako splasnulo. Najupečatljiviji dio palate je svakako harem i zaista sam uživao šetajući kroz prostorije u kojima su boravili sultan, njegova majka, konkubine, svečanu salu, kupatila i sl.

Jedno od dvorišta Topkapi palate

Naredno odredište nam je bila Cisterna bazilika, najveća od nekoliko stotina cisterni koje datiraju iz vremena Konstantinopolja. Izgrađena je u 6. vijeku u blizini današnje Aja Sofije, ispod mjesta na kome se nekada nalazila bazilika po kojoj je i dobila ime. Prije nego što smo se zaputili ka cisterni napravili smo kratku pauzu na maloj čistini u čijem se središtu nalazila štrokava fontana okružena debelim mačkama, koje su se tromo vukle po suncem okupanom tlu. Interesantno je da je Istanbul pun mačaka i pasa lutalica, ali su svi jako dobro uhranjeni i opušteni, što dosta govori o odnosu stanovnika prema životinjama.

Cisterna bazilika

Ubrzo smo se ukrcali u dugački red koji se formirao ispred cisterne, ali čekanje nije potrajalo dugo, pa smo već kroz pet ili deset minuta bili u podzemlju ispunjenom šumom stubova i lukova. Iako dosta ljudi neće biti fascinirano ovim mjestom, ja sam se kao ljubitelj mitologije i mistike oduševio atmosferom koja dole vlada. Dok u polumraku hodate vlažnim i tamnim labirintom, imate dojam da će u svakom momentu pred vas iskrsnuti strašna gorgona Meduza i skameniti vas svojim pogledom. I zaista, njen lik vas čeka na kraju tunela uobličen u podnožje dva stuba. Dvije Meduzine glave su otkrivene krajem 80-ih godina prošlog vijeka, prilikom organizovanog čišćenja cisterne od mulja, a vjeruje se da su u skinute sa neke od građevina iz rimskog perioda i donesene ovamo. Okrenute su naopačke da bi se negirala njihova mitska moć.

Glava Meduze kao osnova jednog od stubova

Još jedna znamenitost cisterne je stub ukrašen motivima nalik na kokošije oči, koji je stalno vlažan, zbog čega je nastala legenda da su to suze stotina robova koji su radili na izgradnji cisterne. Ovaj stub izgledom odgovara stubovima koji su krasili Teodosijev forum. Cisterna bazilika je ovjekovječena u brojnim filmskim ostvarenjima, uključujući film o Jamesu Bondu „From Russia With Love“ iz 1963. godine, kao i filmu "Inferno", snimljenom po istoimenom romanu Dana Browna iz 2013. godine.

Džamija Sultan Ahmet

Posljednje odredište tog poslijepodneva bila nam je džamija Sultan Ahmet, vjerovatno najspektakularnija islamska bogomolja u Istanbulu. Sagrađena je početkom 17. vijeka pod patronatom sultana Ahmeta I, koji je za razliku od svojih prethodnika izgradnju džamije finansirao iz Riznice umjesto ratnog plijena, budući da za vrijeme svoje vladavine nije imao značajnijih osvajanja. Izgled ove džamije je dijelom inspirisan obližnjom Aja Sofijom, ali su u njen izgled inkorporirani elementi tradicionalne islamske arhitekture. Džamija je otvorena za posjete, osim u vrijeme molitve, i možete je obići besplatno uz uvažavanje kodeksa oblačenja. Ukoliko niste adekvatno odjeveni, na ulazu ćete dobiti odjeću da se pokrijete. Unutrašnjost džamije je spektakularna, ali s obzirom da je u toku restauracija, centralnu kupolu nije bilo moguće vidjeti.

Pogled iz dvorišta Sulejmanije na Zlatni rog i Galata kulu

Budući da smo tog dana obišli sve što smo planirali, uveče sam odučio ispuniti želju majci i odvesti je do Kapali čaršije, s obzirom da je veliki obožavatelj bazara, pijaca i sličnih mjesta kojih se ja poprilično užasavam. Na njenu žalost, a moje olakšanje, većina trgovina je već bila zatvorena, što me je u jednu ruku iznenadilo budući da je sat netom otkucao 20 časova. Očekivao sam da Istanbul noću posebno oživi, ali to nekako i nije slučaj. Svratili smo nakratko do Nuruosmanlijske džamije, još jednog dragulja islamske arhitekture, a zatim se prije povratka u hotel još malo promuvali kroz ulicu Divan Yolu, gdje su trgovine još uvijek bile otvorene.

Džamija Sulejmanija

Idućeg jutra nas je čekao prilično ambiciozan plan obilazaka, koji smo započeli odlaskom do džamije Sulejmanije, koju je po naređenju sultana Sulejmana Veličanstvenog projektovao čuveni arhitekta Mimar Sinan. Važi za jednu od najvećih i najljepših džamija u Istanbulu. Podjednako sam uživao u predivnom ambijentu džamije i pogledu koji se iz dvorišta pruža na Zlatni rog i Galata kulu. Uz džamiju se nalaze i dva turbeta u kojima su sahranjeni Sulejman Veličanstveni i sultanija Hurem.

Turbe u kome je sahranjen sultan Sulejman Veličanstveni

Nakon posjete džamiji, uplovili smo u gradsku vrevu i kroz niz strmih ulica se spustili u podnožje mosta Zlatni rog, te se ukrcali na autobus kako bismo stigli do Balat mahale, tradicionalne jevrejske četvrti. Iskrcali smo se kod Bugarske crkve Sv. Stefana koja je bila dio mojih prvobitnih planova za obilazak Istanbula, ali sam naposlijetku odustao od nje zbog nedostatka vremena. Ipak, sudbina je htjela da prođemo baš tim putem. Ova neogotička crkva je sagrađena od livenog gvožđa u 19. vijeku, kada se praktikovalo da se željezne konstrukcije crkava grade u Evropi i šalju u udaljene kolonije. Danas je jedan od rijetkih preživjelih primjeraka ove vrste crkvene gradnje u svijetu. 


Bugarska pravoslavna crkva Sv. Stefana

Zadržali smo se nakratko u crkvi, a zatim se zaputili prema Balat mahali. Ovaj dio grada su nekada naseljavali protjerani Jevreji iz Španije, skupa sa hrišćanskom zajednicom Istanbula. Danas Balat ne izgleda najreprezentativnije, ali je i dalje vidljiv šarm šarenih, oguljenih fasada, od kojih je tek nekolicina renovirana. Ako zavirite u skrivene ulice Balata, otkrićete brojne vrijedne spomenike arhitekture i kulture kao što su sinagoge, crkva Hora (renovira se), pravoslavni grčki koledž i sl. Savjetujem vam da ovaj dio grada obilazite tokom dana, jer uveče ne djeluje kao mjesto na kojem se želite zateći.

Balat četvrt

Moje saputnice su stoički podnijele uspon strmom kaldrmom Balata, ali su bile i više nego sretne kada smo se maknuli odatle i sjeli na bus koji nas je prevezao na drugu stranu Zlatnog roga. Nizovi strmih uličica i rizičnog pretrčavanja ulice su nas doveli do Galata kule, srednjovijekovnog tornja koji važi za jedan od najprepoznatljivijih simbola Istanbula. Sagrađena je kao osmatračnica koja je omogućavala nadzor nad morem i požarima u gradu, a od 1990. je otvorena kao vidikovac za turiste, kojima su osim panoramske terase dostupni kafić i restoran sa noćnim klubom. Već prije dolaska sam došao do informacije da je red za ulazak u kulu obično jako dug, što se potvrdilo i u praksi, pa sam odgodio posjetu za neki od narednih dolazaka u Istanbul.

Dugine stepenice u Balat četvrti

Umjesto toga, zaputili smo se ka ulici Istikal, jednoj od najpoznatijih i najvećih istanbulskih avenija, koja se prostire u dužinu od 1,4 km, sve do Taksim trga. Ova ulica i građevine u njoj su podignute u evropskom stilu, sa brojnim buticima, kafićima, umjetničkim galerijama, restoranima i sl. Mene se lično ovaj dio grada nije pretjerano dojmio, jer sam u Istanbul došao da vidim nešto što ne mogu vidjeti u ostatku Evrope, a utisak je dodatno kvarila nepregledna rijeka ljudi koja se slivala na šetalište. Sklonili smo se u neku slastičarnu kako bismo se malo odmorili, te probali njihove tradicionalne kolače i salep.

Istikal ulica

Plan je bio da za kraj dana posjetimo Dolmabahče palatu, ali s obzirom da je poslijepodne već uveliko odmicalo bilo je sasvim izvjesno da nećemo stići prije zatvaranja. S jedne strane mi je bilo žao, s druge sam mogao konačno da odahnem i usporim tempo. Prošetali smo do kraja Istikal ulice, usput posjetili Crkvu Sv. Antuna Padovanskog, a ja sam u međuvremenu molio majku da ne ulazi više u prodavnice cipela. Nakon što smo se konačno iskobeljali iz meteža i vreve, laganom šetnjom kroz nešto pitomije krajeve grada stigli smo do Dolmabahče džamije, a zatim i palate. Kao što smo i pretpostavili, radno vrijeme je bilo završeno, ali nam je dopušteno da uđemo u prvo dvorište, gdje se nalazi kafeterija i toranj sa satom.

Ulazna kapija Dolmabahče palate

Budući da se posjeta palati izjalovila, odlučio sam se za rezervni plan koji je uključivao posjetu Ortakoy džamiji, koja nosi naziv po istoimenom naselju u istanbulskom distriktu Bešiktaš. Ovu džamiju, smještenu na samoj obali Bosfora viđao sam na mnogim razglednicama i turističkim brošurama Istanbula i nije mi bilo žao voziti se autobusom samo da bih ju vidio. Neobarokna džamija se razlikuje od većine drugih po svojoj vitkoj strukturi, te skupa sa mostom koji povezuje evropsku i azijsku stranu Istanbula, čini jedan od najljepših prizora grada. Zanimljivo je da je područje oko džamije poprilično živo, sa velikim brojem štandova, kafića i restorana. Ovdje smo se zadržali tek toliko da bih posjetio unutrašnjost džamije i napravio nekoliko fotografija, te osjetio miris mora u kome se migoljilo na desetine želatinastih meduza.

Džamija Ortakoy i most koji spaja evropsku i azijsku stranu Istanbula

Narednih sat vremena se pretvorio u vožnju gradskim autobusom, koja zbog gužve u saobraćaju umije itekako da se oduži. S obzirom da mi je majka ranije tog dana ispraznila eksternu bateriju za telefon, to je značilo da ćemo u momentu kada se moj telefon ugasi biti prepušteni na milost i nemilost vlastitog osjećaja za orijentaciju. Iskrcali smo se kod Galata mosta, a onda shvatili da nas je autobus mogao prevesti na drugu stranu, jer je nastavio u tom pravcu. Sreća pa se to nije desilo, jer bismo u suprotnom propustili jedan od najljepših zalazaka sunca koje sam vidio. Dok su bezbrojni pecaroši stojali na mostu držeći štapove, a galebovi kružili nad pjenušavim morem uzburkanim brodićima, mi smo uživali gledajući minarete okupane posljednjim snopovima narandžaste svjetlosti.


Zalazak sunca nad Bosforom

Iskoristio sam posljednje trzaje baterije na telefonu da ovjekovječim ovaj prizor, a onda me je iz sanjarenja prenula činjenica da nemam pojma kako stići do hotela, a jedini putokaz mi je predstavljala Aja Sofija u daljini. Spustili smo se u podzemni prolaz krcat ljudima i trgovinama sa čijih štandova su svijetlile i zujale kojekakve drangulije, dok je na izlaznim stepenicama neki lik srkao školjke koje su se prodavale na ulici. Mozak mi nije mogao procesuirati sve što se događa oko mene i kretao sam se kao u nekom bunilu, sve dok me intenzivni mirisi sireva i nizovi sušenog povrća nisu prenuli iz tog halucinogenog stanja.

Smiraj dana nad Bosforom

Shvatio sam da sam nekim čudom stigao do Misir čaršije, odnosno Egipatskog bazara, na kome se prodaju najrazličitije vrste začina po cijenama znatno povoljnijim u odnosu na Fatih i Kapali čaršiju. Iako sam znao za postojanje ovog mjesta, nisam ga planirao obilaziti, ali sticajem okolnosti sam se našao tu i iskoristio priliku da kupim čajeve od ruže i jasmina. Do hotela su nas odveli intuicija i nekolicina putokaza na koje smo naišli usput.

Misir čaršija (Egipatski bazar)

Iako sam proveo svega dva dana u Istanbulu, bio sam poprilično zadovoljan onim što sam vidio. Moram priznati da me nije na prvu oduševio, ali mi se iz sata u sat uvlačio sve više pod kožu i čini mi se da bi moja opčinjenost bila daleko veća da sam imao priliku da provedem još vremena tamo. Ostalo je još mnogo stvari koje sam želio vidjeti i uraditi u Istanbulu, kao što je krstarenje Bosforom, posjeta Prinčevskim ostrvima, penjanje na Galata kulu, posjeta azijskoj strani grada i novoj džamiji Čamlica, koja je ujedno i najveća u gradu, obilazak Dolmabahče palate i arheološkog muzeja, te prosto upijanje grada sa svim njegovim vrlinama i manama, jer Istanbul je kao košnica koja neprestano vri i buja. U isto vrijeme je i veličanstven i štrokav, star i moderan, smirujući i razdražujući... Jedno je sigurno, Istanbul je grad u koji morate otići i u koji ćete se vratiti ponovo nakon što ga jedanput posjetite.

Korisne informacije o gradskom prevozu, mjenjačnicama, muzejima i drugim detaljima vezanim za posjetu Istanbulu možete naći na ovom linku.

4 comments:

  1. Feeenomenalan post!!! Slike su predivne!! Jako zelim posjetiti Istanbul,ali nakon ovog tvog posta to zelim jos vise.😃😃😃😉😉😉

    PajaMala.blogspot.com

    ReplyDelete
    Replies
    1. Hvala ti najljepše. Drago mi je da ti se dopada. 😊

      Delete
  2. Tako je to kad se sa majkom putuje��, upravo sam se i ja vratila s puta u istom drustvu, citam sad tvoj tekst i smesno mi...sve su majke iste, nece moja ranac ni za zivu glavu, a hoce svoju finu torbicu za kozmetiku sa sobom u avion, sve sa viklerima uredno spakovanim ���� a o razgledanju izloga, pijaca i prodavnica da ne pricam. Ma nek su one nama zive i zdrave, a ti u Istanbul drugi put lagano i opusteno, svasta se zanimljivog tamo moze doziveti, samo treba bez stresa i jurnjave, natenane, sa merakom. I ozivi Istanbul nocu, ali ne u istorijskoj cetvrti, vec na nekim drugim lokacijama.
    Jesi uspeo da se snadjes po Balatu, da li je komplikovano naci one sokake sa sarenim kucama?
    Fotografije divne, steta sto crce baterija. Pozdrav, Teogonija

    ReplyDelete
    Replies
    1. Moja je zainteresovana da ponovimo avanturu, ali ja ne znam da li bih ponovo preživio to. :D Vjerujem da Istanbul živi noću, ali ja sam nekako zamišljao baš taj istorijski dio da je živ, ne znam zašto. Snašao sam se po Balatu, ali je malo nezgodno kada ideš prvi put i ne poznaješ grad. Te šarene kuće je zapravo lako pronaći ako se krene onim stepenicama u duginim bojama, ali ja sam krenuo nekom drugom ulicom, zbog koje sam obišao cijelo naselje dok ih nisam našao.

      Delete

Powered by Blogger.