Putovanje na Kipar, Nikozija - šta posjetiti?

Posjetu nekoj državi smatram cjelovitom tek onda kada obiđem i glavni grad, stoga sam posljednji dan boravka na Kipru rezervisao za odlazak u Nikoziju. Istorija Nikozije seže daleko u prošlost, a njena pozicija u centralnom dijelu ostrva je posljedica čestih napada kojima su bili izloženi  priobalni gradovi, zbog čega se stanovništvo sklanjalo u unutrašnjost. Grad je lokalno poznat i kao Lefkosia, a egzonim Nikozija je nastao po dolasku Luzinjana, koji nisu umjeli ili nisu htjeli da izgovaraju izvorno ime. Još jedna od činjenica koju treba da znate prije posjete Nikoziji jeste da se radi o posljednjoj podijeljenoj evropskoj prijestonici. Nakon državnog udara 1974. i turske invazije na Kipar, grad je prepolovljen na grčku i tursku stranu, koje funkcionišu kao dva zasebna svijeta, o čemu ćete se i sami uvjeriti u nastavku moje priče.

Panorama Nikozije

Sada već tradicionalno, na stanici Finikoudes sam sačekao međugradski autobus iz Larnake za Nikoziju. Vožnja nije dugo trajala, a po dolasku na autobusku stanicu u Nikoziji, smještenu blizu gradske pijace, nisam bio ni svjestan da je to zapravo idealna polazna tačka za obilazak grada. Bilo je dovoljno da pređem cestu, zavučem se u prvu sporednu uličicu Starog grada i avantura je mogla da započne. Iako je bilo subotnje jutro, iznenadilo me je što je u 9 sati grad još uvijek bio uspavan, a dosta prodavnica zatvoreno.

Suveniri u prodavnici pored Leventis muzeja

Nakon kraćeg konsultovanja sa mapom grada, odlučio sam se jednostavno prepustiti lutanju, odloživši ciljne obilaske za kasnije. Prošao sam pored muzeja Leventis, neupadljivo smještenog u jednoj od tihih uličica, prepoznavši sa slike njegova plava ulazna vrata lučnog oblika. Pošto se otvarao tek u 10 sati, odlučio sam ga ostaviti za kasnije i umjesto toga svratio u fenomenalnu prodavnicu suvenira rađenih po uzoru na neke od eksponata iz kiparskih muzeja, smještenu odmah preko puta. Oduševio sam se raznim statuama i oslikanim ćupovima, te da sam mogao, iznio bih pola prodavnice sa sobom.

Crkva Arhangela Mihaila Tripiotisa

Prva sakralna građevina na koju nailazim je Crkva Arhangela Mihaila Tripiotisa, sagrađena 1695. godine na mjestu mnogo starije gotičke crkve. Crkva je podignuta iz donacija hrišćana, kako bi se pokazalo da se pravoslavna zajednica 135 godina nakon turske okupacije dovoljno oporavila da bi podigla bogomolju te veličine.

Faneromeni škola

Stižem do Faneromeni (Phaneromeni) četvrti, u kojoj se miješaju britanska, bizantska i gotička arhitektura. Jedna od najuočljivijih građevina je svakako Faneromeni ženska škola, poznata i kao Faneromeni gimnazija. Osnovana je 1859. godine u neposrednoj blizini istoimene crkve, a sadašnja zgrada gimnazije je podignuta 1924. godine u neoklasičnom stilu. I danas služi kao obrazovna ustanova, a uključuje obdanište, osnovnu i srednju školu.

Mauzolej ispred Faneromeni crkve

Faneromeni crkva je jedna od najznačajnijih u Nikoziji i u svom sadašnjem izdanju datira iz 1872-3 godine, a 1938. je dozidan i novi crkveni toranj. Postoji zanimljiva legenda koja se vezuje za ime crkve, a priča kaže da je prilikom jednog od renoviranja ukradena ikona panagija, nakon čega se sama otkrila putem vizije. Crkva posjeduje raskošan ikonostas iz 1659. godine, rezbaren u drvetu i ukrašen starim, bogato ilustrovanim ikonama. U dvorištu crkve se nalazi i mauzolej u kome se čuvaju relikvije nadbiskupa Kyprianosa i drugih Grka koji su pogubljeni 1821. godine zbog umiješanosti u ustanak protiv turskih vlasti na ostrvu. Za vrijeme moje posjete, u toku je bila renovacija zvonika crkve, pa je nisam mogao vidjeti u punom sjaju.

Arablar džamija

Zanimljivo je da se i na grčkoj strani grada može vidjeti nekoliko džamija, iako uglavnom nisu funkcionalne. Jedna od njih je Arablar džamija, izgrađena prvobitno kao srednjovjekovna crkva u kombinaciji bizantijske i gotičke arhitekture, sa elementima italijanske renesanse. Nakon otomanske okupacije, adaptirana je u džamiju, ali moram priznati da se za razliku od nekih drugih pretvorenih crkava, to ovdje i ne primijeti.

Džamija Omerija

Džamija Omerija (Omeriye) je gotička crkva u južnom dijelu Nikozije pretvorena u džamiju za vrijeme turske okupacije. Danas je jedina džamija u ovom dijelu grada koja još uvijek služi u svrhu molitve i to uglavnom diplomatama, poslovnim ljudima i turistima.

Hamam Omerye

U neposrednoj blizini džamije nalazi se Omerija hamam (Omerye), koji je gradu poklonio Lala Mustafa Paša, povodom turskog osvajanja Nikozije 1570-1. godine. Hamam je i dan danas funkcionalan, te posjetiocima nudi raznovrsne kupke i masaže, s tim što treba imati na umu da je utorkom, četvrtkom i subotom otvoren za muškarce, srijedom, petkom i nedjeljom za žene, a ponedjeljkom za parove.

Bajraktar džamija

Sljedeća na listi obilazaka mi je Bajraktar džamija, smještena na Konstanca bastionu. To je prva džamija koja je izgrađena nakon dolazaka Turaka u Nikoziju, iako od njene prvobitne strukture nije preostalo ništa. Konstanca bastion je inače mjesto gdje su Turci predvođeni bajraktarom koji je nosio zastavu prvi put probili zidove grada. On je ubijen od strane branitelja, te je na tom mjestu pokopan i u njegovu čast je sagrađena džamija. Ranije je džamija bila okružena vrtovima, ali je na njihovom mjestu kasnije izgrađena autobuska stanica na koju smo stigli. Ipak, dio vrtova je sačuvan, a cijeli posjed je ograđen. Moji pokušaji da je pobliže razgledam nisu imali uspjeha zbog palmi i drugog rastinja kojima je okružena.

Ostaci Venecijanskih zidina

Prateći ostatke Venecijanskih zidina, stižem do spomenika slobode koji je podignut 1973. godine povodom oslobođenja pripadnika EOKA, nacionalističke skupine grčkih Kiprana koji su se zalagali za prekid britanske vladavine na ostrvu, samoopredjeljenje i eventualno ujedinjenje sa Grčkom. Spomenik prikazuje dva člana organizacije kako vuku lance u namjeri da oslobode zatvorenike. 

Spomenik slobode

Zanimljivo je da među prikazanim zatvorenicima nema turskih Kiprana, jer su oni smatrani britanskim saveznicima. Spomenik je u neku ruku i kontroverzan, naročito u vremenu kada se zaraćene strane pokušavaju pomiriti, a zbog prirode EOKA organizacije koja se među Turcima i Britancima smatra terorističkom.

Famagusta kapija

Nešto dalje od spomenika nalazi se Famagusta kapija, najveća od tri na zidinama Nikozije. Sagradili su je 1567. godine Mlečani, a služila je za prolazak putnika koji su sa istočne strane ostrva stizali u grad. Tokom otomanskog perioda, samo je Turcima bilo dopušteno da ovuda prolaze na konju, dok su svi ostali morali pješačiti. Kapija bi se zatvarala u sumrak i ponovo otvarala u zoru, a petkom bi ostajala zatvorena kako bi čuvari mogli da iskoriste taj dan za molitvu. 1981. prostor unutar kapije je renoviran i koristi se kao kulturni centar za različite izložbe.

Taht el Kale džamija

Pošto sam obišao sve što sam imao u planu, osim muzeja koje sam odlučio ostaviti za kraj, bacam se u potragu za graničnim prelazom kako bih prešao u turski dio grada. Nemojte se šokirati kada nasred neke od ulica ugledate poredanu burad ili postavljenu ogradu, kojima je grad podijeljen na dva dijela. Usput nailazim na Taht el Kale džamiju, sagrađenu 1826. godine. Nakon što je bila zatvorena 51 godinu, kiparski muftija je na poziv nadbiskupa 2014. godine održao molitvu, u okviru procesa religijskog pomirenja iniciranog od strane švedske vlade.

Ledra ulica

Lutajući manje urbanim ulicama južne Nikozije, pokušavao sam naći prolaz do turske strane, ali nisam imao mnogo uspjeha. Usput sam naišao na neku vrstu vojne stanice ispred koje je stražario vojnik za koga bih rekao da nema više od dvadesetak godina. Pokušaj sporazumijevanja je bio neuspješan, ali nisam ostao načisto da li nije razumio šta ga pitamo ili nam jednostavno nije htio reći gdje da pređemo granicu. Sreća nam se ubrzo osmijehnula, te smo naišli na djevojku koja je bila raspoložena da nam pokaže put, jer se i sama kretala u tom pravcu. U jednom momentu me je iznenadilo njeno pitanje koje je glasilo: „A zašto uopšte želite da idete tamo?“. To me je ujedno podstaklo da joj uzvratim sa nekoliko pitanja, pa sam saznao da Turci nemaju dozvolu da prelaze na ovu stranu jer su dio nepriznate države, ali to ih ne sprječava da dolaze pošto je ovaj kraj bogatiji.

Jedna od brojnih pregrađenih ulica (pogled s turske strane)

Stižemo do ulice Ledra, glavne shopping ulice u Nikoziji koja se proteže u dužini od 1 km, od čega je 800 metara s grčke strane. U ovoj ulici se ujedno nalazi i granični prelaz otvoren 2008. godine, odakle se može preći s jedne na drugu stranu grada. Pasoška kontrola s grčke strane je potrajala neprijatno dugo, te sam se naposlijetku počeo osjećati kao da sam osumnjičenik. S turske strane su nas dočekale dvije buckaste službenice koje su međusobno nešto brbljale, pa mi je čitav prizor ličio na špansku sapunicu u turskoj realizaciji. Moram napomenuti da na granici NE udaraju pečate, pošto sam nailazio na svakakve dezinformacije na internetu.

Buyuk han

Turska strana Ledra ulice ili kako je oni zovu Lokmaci je sveopšti kič. Svuda su štandovi sa grozdovima lažnih brendiranih tašni, a iz frižidera sa pićem vam pogled privlače limenke coca-cole u zelenoj, plavoj i ljubičastoj boji. Imate osjećaj kao da ste u vlastitoj inačici Alise u zemlji čuda. U ovom dijelu grada je vidljivo primjetan niži standard i loše stanje infrastrukture, ali ga ne smijete zaobići zbog nekoliko izuzetno važnih lokacija.

Buyuk hamam

Među prvim atrakcijama koje obilazim je Buyuk Han, jedno od najznačajnijih arhitektonskih zdanja otomanskog perioda, izgrađeno kao mjesto za odmor putnika koji su stizali iz Anadolije. Han je kroz istoriju više puta mijenjao namjenu, pa je tako Britancima služio kao zatvor, a kasnije kao hostel za siromašne porodice. 2002. godine je renoviran u izvornom stilu i od tada je jedno od omiljenih turističkih mjesta u gradu, zahvaljujući svojoj arhitekturi, ali i prodavnicama i restoranima unutar kompleksa.

Kumarcilar han

Pored hana se nalazi i Buyuk hamam, veliko tursko kupatilo sagrađeno na ostacima luzinjanske crkve Sv. Đorđa Latinskog, od koje je preostao samo ulaz. Hamam je i dalje funkcionalan svakim danom osim ponedjeljka, a seanse su kao i u slučaju Omerye hamama podijeljene na muške, ženske i porodične.

Džamija Selimija (nekada Katedrala Sv. Sofije)

Pored Buyuk hana, u Nikoziji se nalazi i Kumarcilar han, udaljen manje od 100 metara od prvog. Znatno manji od Buyuk hana, izvorno je imao 56 prostorija, od kojih su one na spratu koristili trgovci, dok su u prizemlju bili smješteni životinje i prtljag. Danas je ovaj han zatvoren i poluzapušten, te čeka na renoviranje.

Džamija Selimija

Svakako najimpozantnija građevina Nikozije jeste rimokatolička katedrala Aja Sofija, danas poznatija kao Selimija džamija (Selimiye). Radi se o jednom od najljepših primjeraka gotičke arhitekture na ostrvu čija je gradnja otpočela 1209. godine i trajala je 150 godina. Postoje dokazi da je sagrađena na ostacima mnogo starije bizantijske crkve. Nakon što su Turci 1570. godine okupirali Kipar, unutrašnje uređenje crkve je uništeno, propovjedaonica i klupe su iskorišteni za ogrjev, a nadgrobnim spomenicima je popločan pod. Na mjestu nedovršenih zvonika su dozidana dva minareta, a u dvorištu je izgrađena fontana. Katedrala je preimenovana u Aja Sofija džamija, da bi 1954. godine dobila sadašnji naziv Selimija. Džamija je i dalje funkcionalna a ulaz je, uz poštovanje pravila oblačenja i ponašanja, dopušten i besplatan.

Ukrasi iznad ulaza u Bedestan

Odmah pored džamije nalazi se Bedestan, poznat i kao bizantijska Crkva Svetog Nikole iz 12. vijeka. Kasnije je proširena, a Luzinjani su joj dodali gotičke elemente. Nakon što su i Mlečani izvršili određene promjene na njoj, predata je grčkoj pravoslavnoj crkvi kako bi služila kao katedrala. Tokom otomanske vladavine korištena je kao skladište pšenice i mjesto na kome se trgovalo tkaninom. Do dolaska Britanaca, Bedestan je bio najznačajnije i najprometnije mjesto za trgovinu u Nikoziji, na kome su se prodavale sve vrste robe.

Vrata na Bedestanu

Bedestan se danas čuva kao drevni spomenik, a interesantno je da zidovi na sjevernom ulazu odgovaraju zidovima Katedrale Sv Sofije. Ostaci brojnih kamenih i granitnih stubova, vjerovatno rimskih, svjedoče da se na ovom mjestu nekada nalazila mnogo veća crkva. Ipak, ostaje misterija zašto su dvije tako ogromne katedrale izgrađene jedna pored druge. Nakon petogodišnjeg renoviranja, Bedestan je 2009. godine ponovo otvoren za posjete kao multikulturni i izložbeni prostor. Radi svakim danom osim srijede u periodu od 14:30 do 17h i nedjeljom.

Džamija Arabahmet

Posljednje odredište na turskoj strani grada mi je Arabahmet džamija, smještena na sjevernom kraju Salahi Sevket ulice. Pretpostavlja se da je izgrađena krajem 16. vijeka, a ime je dobila po Arab Ahmet Paši, komandantu otomanske ekspedicije 1571. godine. Izgrađena u anadolskom stilu sa kupolom na kvadratnoj osnovi, predstavlja jedan od dva takva primjerka na cijelom Kipru (drugi je u mjestu Lapta). U dvorištu džamije se nalaze vrt, fontana i izuzetno očuvani nadgrobni spomenici.

Muzej Kipra

Prilikom povratka na grčku stranu ponovo prolazim kroz istu proceduru pregledanja i skeniranja pasoša, a potom odlučujem napraviti pauzu u jednom od restorana u ulici Ledra. Nije me nešto posebno oduševila hrana, ali ja svakako nisam od onih putnika koji uživaju u isprobavanju lokalnih specijaliteta. Završivši s jelom, svraćam u Leventis muzej o kome sam uglavnom pročitao pozitivne recenzije. Ulaz je besplatan, a ukoliko želite možete ostaviti donaciju muzeju u kutiju smještenu u holu. Muzej je kombinacija svega i svačega, od antičkih eksponata, etnografije i narodne nošnje, pa do britanskog perioda. Iako može da posluži kao dobar vodič kroz cjelokupnu istoriju Kipra, mene nije pretjerano oduševio. U videu koji sam Vam pripremio, napravio sam i kratku turu kroz sam muzej.

Jedan od brojnih eksponata u muzeju

Za sami kraj posjete Nikoziji ostavljam Muzej Kipra, do koga možete stići tako što ćete od autobuske stanice krenuti u suprotnom smjeru od Starog grada i na prvoj raskrsnici skrenuti desno, a zatim na idućem račvanju puteva lijevo. Ovaj muzej je zaista prava poslastica za ljubitelje arheologije i antike, te zasluženo nosi titulu najbolje atrakcije grada na Tripadvisor-u. Muzej je osnovan 1882. godine tokom britanske okupacije, na osnovu peticije potpisane od strane stanovnika Kipra. Glavni motiv za ovo su bila iskopavanja koja su realizovana u tom periodu i odnošenje antikviteta sa ostrva koje je potom uslijedilo. 

Statue u muzeju Kipra

Zbirke su podijeljene po prostorijama, pa tako možete pogledati izložbu predmeta iz neolita, ranog i srednjeg bronzanog doba, kao i brojne arhaične statue od krečnjaka i bronze. U posljednje vrijeme je prisutna decentralizacija muzeja, pa je dio zbirki preseljen u područne muzeje distrikta.  Na kraju bih spomenuo da je cijena ulaznice u muzej 4,5 eura, a preporučeno vrijeme obilaska je najmanje dva sata. Nadam se da će vam video koji sam snimio za sva uspjeti da nadomjesti sve ono što nisam uspio da ispričam i prikažem kroz putopis.