Vodič kroz Drvar, Bosna i Hercegovina - šta vidjeti?

October 29, 2021

Posljednji putopis iz serijala o zapadnoj Bosni dolazi iz grada koji sam želio posjetiti, ne zbog toga što sam smatrao da je on ne znam ti kakvo turističko odredište, nego baš iz razloga što se o njemu danas rijetko govori i djeluje kao da se nalazi na kraju svijeta. Čudno je to, jer kada pogledate njegovu geografsku poziciju čini se kao dobra poveznica centralne Evrope sa Dalmacijom, a opet ga nekako svi zaobilaze u širokom luku, uključujući i ekonomski prosperitet. S druge strane, ratovi ga nikada nisu mašili, pa je bio poprište snažnih borbi kako u Drugom svjetskom ratu, tako i u ratu 90-ih godina prošlog vijeka, zbog čijih se posljedica broj stanovnika Drvara i decenijama kasnije konstantno smanjuje.

 

Titova pećina u Drvaru

Iskoristivši dan da nakon napuštanja Bihaća obiđemo Nacionalni park Una, ka Drvaru smo se zaputili u poslijepodnevnim satima, s ciljem da tu prenoćimo i narednog jutra obiđemo nekolicinu znamenitosti u okruženju. S obzirom da nas je dnevna svjetlost još uvijek služila, odlučili smo prvo svratiti u Resanovce, selo smješteno 15-ak kilometara južno od Drvara, na putu ka Bosanskom Grahovu, kome administrativno i pripada. To je značilo proći kroz Drvar i ponovo se vratiti nazad. Glavni motiv posjete Resanovcima bio je obilazak jednog manje poznatog spomenika posvećenog narodnooslobodilačkoj borbi u Drugom svjetskom ratu. Ovakvih spomenika je na prostorima Bosne i Hercegovine na desetine, od kojih nekolicina uživa solidnu zaštitu, ali ih je većina prepuštena zubu vremena, koji ih polako, ali sigurno nagriza.

 

Spomenik NOB u Resanovncima

Navigacija nas je dovela pred ogromnu višespratnu kuću sa prostranim betonskim platoom, na čijem balkonu je sjedila žena u poodmaklim godinama, vjerovatno se pitajući zašto bi se iko ovdje zaustavljao, jer ni kafana u prizemlju kuće nije radila godinama unazad, sudeći po oguljenim slovima sa muzgavih stakala. Prišao nam je pas koga sam podmitio ostacima plazma keksa, koje je rado prihvatio, mada mi se čini da i bez njega nije bio tu s namjerom da izaziva nevolju. Sunce se polako spuštalo ka obzoru, pozicionirajući se tačno poviš spomenika koji je prkosno štrčao na susjednoj livadi, formiranoj za njegove potrebe usred polja kamenjara. Nisam mogao, a da se ne zapitam kada je neko posljednji put došao ovdje samo radi njega.

 

Spomenik NOB u Resanovcima

Iako su spomenici iz jugoslovenskog perioda nerijetko bili neobičnih, futurističkih oblika, ovaj se posebno isticao među njima. Nije ta njegova distinkcija bila rezultat nepravilnih linija i apstraktne pojave, nego više motiva kojima je ukrašen. Spomenik se sastoji od nekoliko elemenata: kosturnice prekrivene četvrtastom pločom sa posvetom, uspravne četvrtaste ploče sa motivom crno-bijelog sunca izrađenog u vidu mozaika, te visokim tornjem u obliku kvadra, takođe ukrašenim motivom zalazećeg crnog sunca. Prema skromnim podacima sa interneta, čiju istinitost nisam bio u mogućnosti sa sigurnošću da potvrdim, autor spomenika, koji datira iz 1971. godine, je slikar Miloš Bajić, rođen u Resanovcima. Bio je učesnik NOB-a, a prema podacima iz njegove biografije, gdje sam saznao da se između ostalog bavio grafikom i keramikom, izgled spomenika se uklapao u njegov radni opus.

 

Spomenik propalom gradu

Čekajući da se pravo sunce još malo spusti, posmatrao sam to kameno crno-bijelo sunce, koje je inspiraciju vuklo vjerovatno iz japanskog koncepta jinga i janga. Kakav spomenik i kakva šteta što je svakoga osim mene boljela briga što jedno takvo umjetničko djelo svakodnevno erodira prepušteno zaboravu. U blizini spomenika se nalazi i pećina Ledenica, bogata pećinskim nakitom, ali tu informaciju ću saznati mnogo kasnije, tragajući po internetu za nekim tehničkim informacijama, koje su mi bile potrebne za pisanje ovog teksta.

 

Titova ulica u Drvaru

Nakon Resanovaca, bilo je vrijeme da konačno upoznamo i taj čuveni Titov Drvar, kako se nekada zvaše. Rezervacija smještaja u ovom gradiću pokazala se izazovnom, jer osim Hotela Drvar, koji nije bio baš ni povoljan za mjesto na kome se nalazi, ponuda smještaja je bila vrlo skromna. Rezervisali smo boravak u velikoj staroj vili, ispred koje nas je dočekao vremešni domaćin, za koga vjerujem da je svjedočio svim istorijskim događajima ovog kraja. Sproveo nas je do posljednjeg sprata ogromne kuće, koji smo imali u cjelosti za sebe. Ipak, čitav prostor je djelovao pomalo sablasno, zbog kombinacije demode namještaja, drvene stolarije koja je non-stop pucketala, žestokog vonja mirisnih štapića koji su samo naglašavali prirodni miris starosti kuće, te brojnih vrata, iza kojih nismo znali šta se nalazi, a činila su da se osjećamo kao u nekom labirintu.


Jedna od rijetkih zgrada iz austrougarskog perioda

Ostavili smo stvari i krenuli „do grada“, ne bismo li izvidjeli situaciju i pronašli nešto za jesti, jer nismo željeli ući u noć bez minimalnih zaliha hrane i pića. Google karta nije pokazivala neke obećavajuće opcije, jer od prodavnica i restorana skoro da nije bilo ni traga. Detektovao sam jednu ili dvije pekare, odlučivši da u krajnjem slučaju tu potražim spas. Ubrzo smo stigli do glavne ulice, gdje sam stekao i konačni utisak o Drvaru kao bosanskoj verziji onih gradića iz američkih romana i filmova, gdje je vrijeme stalo. Centar društvenih dešavanja ovdje bili su terasa hotela Drvar i nekolicina hibrida kafića i sportske kladionice.

 

Hram Svetog Save u Drvaru

U samom gradu nema mnogo toga da se vidi. Jedini vjerski objekat je pravoslavni Hram Svetog Save, dok je katolička crkva smještena u običnoj zgradi iz komunističkog perioda, odmah pored. Pravoslavni hram datira iz 1939. godine, a nakon posljednjeg rata u Bosni i Hercegovini je ponovo obnovljen. S druge strane glavne ulice, koja i danas nosi naziv Titova, nalazi se spomen park posvećen prvobitno žrtvama fašizma iz Drugog svjetskog rata, ali se u međuvremenu tu smjestio i spomenik posvećen proteklom ratu. 


Ostaci herojske prošlosti Drvara

Zaputili smo se svježe uređenom stazom od betonskih kocaka, koja je znakovito vodila ka novom spomeniku, dok kraka koji je trebao voditi ka starom spomeniku nije bilo. Taj komad istorije kao da je bio odsječen i bačen u zaborav, a njegovu dodatnu otužnost naglašavala je i činjenica da su spomen ploče ležale polupane ispod svojih okvira. Na jednom od očuvanih dijelova spomenika stojali su stihovi: „Bosno moja poharana, zemljo moja neorana, četir' ljeta nesijana“.

 

Ostaci spomenika iz vremena Jugoslavije

S obzirom da je Drvar odigrao jednu od velikih uloga tokom Drugog svjetskog rata, i u ovom gradu je izgrađen veliki spomenik, poput onih na Tjentištu i Kozari, ali je tokom 90-ih godina u potpunosti uništen. Prošetali smo još nekoliko stotina metara niz Titovu ulicu, posmatrajući izblijedjele i oguljene predizborne plakate, koji su nas posmatrali sa izloga zatvorenih poslovnih prostora. Stigli smo do betonske konstrukcije koja mi je ranije tog dana privukla pažnju na karti, jer je pisalo „Spomenik propalom gradu“, a kako niko prije mene nije postavio fotografiju istog, želio sam se lično uvjeriti o čemu je riječ. Zurio sam u cilindrični betonski kostur koji je virio iz klasova visoke trave, razmišljajući s kojom namjerom je izgrađen. O čemu god da je riječ, nikada nije dovršeno, te je postalo simbol neuspjeha lokalne ekonomije.

 

Putokaz u kompleksu 25. maj

Narednog jutra smo se odjavili iz smještaja, doručkovali u hotelu Drvar i zaputili pravac ka Titovoj pećini, zbog koje smo prvenstveno i došli u Drvar, koji je u Drugom svjetskom ratu dobio titulu grada heroja, zahvaljujući pobjedi partizana nad elitnom njemačkom jedinicom padobranaca u događaju koji je u narodu poznat kao „Desant na Drvar“. Nakon završetka rata, ovdje je izgrađen spomen kompleks „25. maj 1944.“, gdje su smještena dva muzeja i čuvena Titova pećina u kojoj se krio Josip Broz tokom rata. Početkom 1944. godine, Drvar je postao centar oslobođene teritorije Jugoslavije, te je postao sjedište vojnog i političkog rukovodstva Narodnooslobodilačkog pokreta. Po dolasku rukovodstva NOP-a u Drvar, uz pećinu je sagrađena baraka za potrebe Vrhovnog štaba NOB i POJ.


Dio postavke etnografskog muzeja

Parkirali smo automobil ispred kompleksa, na čijem ulazu se nalazi administrativna zgradica, gdje se prodaju ulaznice (5 KM za odraslu osobu) i suveniri. Tamo nas je dočekala srednjovječna gospođa, odjevena u ljetnu haljinu, čini mi se, cvijetnog dezena. Oko vrata je nosila bisernu orglicu, te iako je djelovala elegantno, imao sam osjećaj da je oživjela kao duh sa neke fotografije iz 80-ih godina prošlog vijeka, iz nekog boljeg vremena za Drvar. Platili smo ulaznice, a ona nam je ukratko objasnila šta treba da obiđemo, budući da su ključne lokacije kompleksa bile tu i tamo udaljene jedna od druge. Ključeve od muzeja i pećine smo trebali preuzeti od bračnog para koji je stigao prije nas, budući da su ih, zbog nedostatka zaposlenih lica, posjetioci dobijali „na povjerenje“.

 

Dio postavke muzeja 25. maj 1944.

Jedva dišući na ljetnoj vrelini, krenuli smo stazom, na čijem smo početku odmah ugledali putokaz koji mi je izmamio osmijeh na lice, budući da je pokazivao ka svim gradovima bivše Jugoslavije koji su nosili Titov prefiks: Velenje, Kumrovec, Užice, Veles, Korenica, Vrbas, Mitrovica i Titograd (Podgorica). Ubrzo smo preuzeli ključeve od prethodnih posjetilaca, koji su upravo završavali obilazak, a zatim ušli u prvu muzejsku zgradu gdje je bila smještena etnografska zbirka koja prikazuje život naroda ovog kraja. 


Propaganda nacističke Njemačke

S obzirom da me ova vrsta muzeja nikada nije pretjerano zanimala, letimično smo pregledali zbirku i prešli u narednu zgradu, posvećenu narodnooslobodilačkoj borbi, gdje se kroz seriju eksponata i mapa mogao steći precizniji utisak o Drugom svjetskom ratu na ovim prostorima. Razgledali smo postavku, upisali se u knjigu posjetilaca i izašli ponovo na paklenu ljetnu vrućinu, s namjerom da dođemo i do čuvene pećine.

 

Titova pećina

Ubrzo stižemo do kapije koja vodi ka pećini, otključavamo je, a zatim slijedi uspon stjenovitom stazom do vrha. Željezni rukohvat je bio toliko vreo da nam je bio od slabe pomoći, a vodopad pored staze, koji se napaja iz podzemnog jezera u pećini, je presušio. Popeli smo se do barake sagrađene na ulazu u pećinu. Na ovom mjestu se 24. maja 1944., dan uoči svog rođendana zatekao Josip Broz Tito, odlučivši tu i prenoćiti, da bi narednog dana uslijedila njemačka vojna operacija nazvana „Konjićev skok“, u kojoj su neprijateljske snage bombardovale Drvar od 7 ujutro do 7 uveče. Pećina je bila pod stalnom vatrom njemačkih padobranaca, a Tito i članovi Vrhovnog štaba su uspjeli da se oko 12 sati probiju iz nje i krenu ka Ataševcu, odakle su kasnije sa Kupreškog polja prebačeni sovjetskim avionom u Bari.

 

Drvena baraka na ulazu u pećinu

Nakon rata, pećina je postala sastavni dio muzeja „25. maj 1944.“, a godišnje ju je posjećivalo 200.000 turista. Kompleks je porušen 1992. godine, tokom rata u Bosni i Hercegovini, a obnovljen 2006. godine uz pomoć Američke agencije za međunarodni razvoj, te ponovo otvoren za posjete, na 60. godišnjicu desanta na Drvar. Tokom naše posjete, još dva gospodina su nam se priključila, ali drugih turista nije bilo. U samoj pećini nema mnogo šta da se vidi, ali samo prisustvo na jednom ovakvom istorijskom mjestu ima svoju težinu i vrijednost.

 

Titova pećina u Drvaru

U okolini grada postoji još nekolicina turistički interesantnih mjesta, koja možete posjetiti ako ste u Drvaru. Izvojio bih Bastaško vrelo (izvor rijeke Bastašice), koje smo planirali obići, ali smo ga sasvim slučajno preskočili, jer sam ja kao vođa puta potpuno zaboravio na njega i sjetio ga se nekoliko sati nakon napuštanja Drvara. Tu su takođe i Etno selo Dodig, srednjovjekovna tvrđava Visuć grad (poznata i kao Crna kraljica), te Prekajsko jezero. Budući da smo u nastavku dana željeli obići još neka mjesta, koja su nam bila prioritetnija, napustili smo Drvar i krenuli u pravcu tvrđave Bjelaj, smještene nadomak Bosanskog Petrovca. Što se tiče mog konačnog utiska o Drvaru, moram reći da je grad kombinacija savremene depresije i neke neobične nostalgije, te da ga svakako treba posjetiti ako vam je zanimljiva istorija Jugoslavije ili jednostavno želite da se maknete iz gužve. Ja ću, zbog svega propuštenog, a pomenutog u tekstu, vjerovatno razmotriti ponovni dolazak.


3 comments:

  1. Pravkar sem prispela z izleta v Drvar in krajev, ki jih v tem potopisu opisujete. Tudi meni je padla v oči valjasta betonska skulptura, ki ste jo poimenovali "spomenik padlemu mestu". Med slikanjem je prišla mimo prijazna domačinka in mi razložila, da je to vodni stolp iz časov Avstroogrske.

    ReplyDelete
  2. Odlično napisano. Odlična poređenja i komentari. Svaka čast.

    ReplyDelete

Powered by Blogger.