Vodič kroz Tetovo i Ohrid, Makedonija - šta posjetiti?

Prvobitno razočarenje onim što me je dočekalo u Skoplju, bilo je glavni povod da drugi dan boravka u Makedoniji odlučim promijeniti plan i uputim se ka Ohridu. Odluku je dodatno podgrijao zemljotres koji nam je tog jutra zatresao namještaj u apartmanu, pa smo se ranim jutrom spremili i produžili dalje. Vrijeme je bilo blago prohladno, ali i dalje u granici prijatnog za to doba godine.

Crkva Sv. Jovan Kaneo u Ohridu

Još prije samog dolaska u Makedoniju, kada je trebalo odabrati mjesta koja ćemo posjetiti tokom ta dva i po dana, razmatrao sam Ohrid kao jednu od opcija, međutim na kraju sam odustao jer nisam želio da jurim s jednog mjesta na drugo. Nenadano loš prvi utisak koji je Skoplje ostavilo na mene dao je Ohridu šansu da popravi ukupnu ocjenu Makedonije kao destinacije. Jedna od opcija koje sam razmatrao bilo je i Tetovo, tačnije šarena džamija koju sam zaista želio vidjeti. Kod svojih saputnika nisam prepoznao isti entuzijazam tako da je Tetovo ostavljeno po strani.

Šarena džamija u Tetovu

Promjena plana i iznenadno uključivanje Ohrida u program putovanja, značilo je da ćemo proći i kroz Tetovo, zbog čega sam bio posebno uzbuđen. Tetovo je grad udaljen 43 kilometra od Skoplja i ima populaciju od nešto više od 50 hiljada stanovnika. Nije nam trebalo dugo da stignemo tamo, a džamiju smo pronašli uz pomoć dobrog starog google maps-a. Grad mi se na prvu činio kao kombinacija uskih, neplanski urbanizovanih ulica, tipičnih za manje varoši i komunističkog betonskog naselja. Parkirali smo se ispred supermarketa smještenog prekoputa džamije.

Turbe ispred Šarene džamije u Tetovu

Džamija me je osvojila na prvi pogled, budući da se razlikuje od svih koje sam dosad vidio, prvenstveno po tome jer je oslikana, što je u potpunoj suprotnosti sa tipičnim izgledom islamskih bogomolja. Prvobitno je sagrađena 1438. godine, a kasnije je obnovljena 1833. godine od strane Abdurahman-paše. Iako je praksa tog vremena bila da izgradnju džamija finansiraju sultani, begovi i paše, donatori za izgradnju Šarene džamije su bile dvije sestre iz Tetova. U dvorištu džamije se nalazi i oktagonalno turbe, gdje su sahranjene sestre Huršida i Mensura.

Unutrašnjost Šarene džamije u Tetovu

Koliko god bila fascinantna spoljašnjost ove džamije, ono što nisam mogao dočekati jeste njena unutrašnjost, čije su me fotografije i motivisale da je posjetim. U momentu dok smo prelazili ulicu, ispred džamije se zaustavio autobus sa grupom turista. Nisam siguran kakvo je inače radno vrijeme džamije, ali u momentu kad smo stigli bila je zaključana te su je otvorili za potrebe ove grupe. Ne znam da li je to sudbina, ali bio sam zahvalan za priliku da uđem unutra.

Bogato ukrašeni enterijer Šarene džamije u Tetovu

Na svojim putovanjima sam ulazio u različite džamije, ali ova je zaista nešto posebno. Enterijer je bogato oslikan jarkim cvijetnim dezenima, što je sasvim netipično za tradicionalno osmansko oslikavanje unutrašnjosti džamija. Interesantno je da je za pripremu glazura i boja koje su korištene u dekoraciji utrošeno je više od 30.000 jaja. Abdurahman paša koji je rekonstruisao džamiju u 19. vijeku, kao veliki ljubitelj umjetnosti, angažovao je umjetnike iz makedonskog grada Debara, koji su ornamente oslikavali uljanim bojama. Pored geometrijskih i cvijetnih ukrasa, prisutni su i pejzažni motivi, među kojima se naročito ističe Meka, što je možda i jedini njen prikaz u Evropi.

Strop Šarene džamije u Tetovu

Oko džamije je 1991. godine izgrađen zid u klasičnom osmanskom stilu, a 2010. godine je završeno renoviranje spoljašnje fasade. Ako govorimo o spoljašnjem izgledu, još jedna specifičnost džamije jeste i odsustvo kupole, koja je bila uobičajena za arhitekturu muslimanskih bogomolja ranog osmanskog perioda. Ulaz u džamiju se ne naplaćuje, ali unutra postoji kutija u koju možete ubaciti dobrovoljni prilog. Džamija nije jedina znamenitost Tetova, ali je svakako najznačajnija i najneobičnija. Nažalost, mi nismo imali vremena da detaljnije istražimo druge atrakcije grada kao što su Harabati Babina tekija, hamam, stari most, tetovska tvrđava Kale i Lešočki manastir, jer nas je ipak čekao dug put do Ohrida.

Šarena džamija, Tetovo

Svrativši u lokalni market, shvatio da Tetovo uglavnom naseljavaju Albanci, budući da nisam razumio ništa šta pričaju. Kupovina u marketu me je podsjetila na scenu iz filma „Ludi provod po Evropi“ kada se Amerikanci za 1 dolar bahate po Bratislavi. Tako sam i ja za neki minimalno plaćen iznos izašao napolje sa svim potrepštinama za doručak. Put do Ohrida se malo otegao, a vožnja se odvijala uglavnom kroz nenaseljena područja. Na mnogim dionicama sam primjetio da je autoput u izgradnji, ali to nije značajno uticalo na odvijanje saobraćaja, izuzev što je signalizacija loša, pa smo tako na samom izlazu iz Tetova uspjeli da se vozimo trakom u izgradnji, što je izazvalo negodovanje radnika na koje smo naišli.

Ohridsko jezero

O Ohridu sam uglavnom čuo pozitivne stavove ljudi koji su ga posjetili, pa su vjerovatno u skladu s tim i moja očekivanja od tog grada bila visoka. Po dolasku smo platili 5 eura dnevni parking u neposrednoj blizini jezera i starogradskog jezgra. Ponesen predivnim pejzažima sa Bleda, ostao sam pomalo zbunjen izbetoniranim šetalištem i odustvom vegetacije uz obalu jezera. Krenuo sam u šetnju, razgledajući usput nekolicinu štandova sa suvenirima, jer ništa drugo nije ni bilo za vidjeti. Ubrzo smo odustali od te ideje i zaputili se u centar ne bismo li pronašli nešto za jesti.

Centar Ohrida

Pošto nam nijedan od obližnjih restorana nije izgledao pretjerano primamljivo, a nismo htjeli ni gubiti mnogo vremena, odlučili smo se za kebab. Još dok je letargična pretila radnica u helankama nezainteresovano strugala kebab oko kojeg je letio roj osa, znali smo da smo omašili u izboru mjesta za jelo. Suhoparni kebab i hladan, žilav pomfrit su definitivno bili potvrda da neću dobro jesti dok sam u Makedoniji. Vjerujem da postoje i dobra mjesta, ali se ja prije puta nikada ne raspitujem o restoranima jer nisam neki gurman i jedem čisto da bih imao energiju za maratonske obilaske.

Freske u Crkvi Uspenja Presvete Bogorodice

Cilj posjete Ohridu bio je otkriti nešto po čemu ću pamtiti ovo mjesto kao vrijedno sjećanja, a ispostavilo se da su u ovom slučaju to crkve. Iako je većina izgrađena u sličnom arhitektonskom stilu, što vas može dovesti u nedoumicu o kojoj se crkvi radi, one su definitivno nešto što daje pečat ovom gradu i predstavljaju svijetlu tačku u talasu neplanski i nezgrapno izgrađenih objekata koji kvare sliku krajolika. Negdje sam čak pročitao da u Ohridu postoji po jedna crkva za svaki dan u godini.

Crkva Uspenja Presvete Bogorodice

Prva crkva koja mi je privukla pažnju svakako nije jedna od najgrandioznijih ohridskih crkava, ali njena pozicija neposredno iznad prastarog platana u centru starog grada čini je uočljivom, te sam stoga odlučio da je posjetim. Riječ je o Crkvi Uspenja Presvete Bogorodice, sagrađenoj u 17., a proširena u 19. vijeku. Unutrašnjost crkve krase bogato izrezbareni ikonostasi, kao i raskošne freske, među kojima se naročito ističu Isus i Bogorodica oslikani unutar kupola. 2002. godine Zavod za zaštitu kulturnih spomenika i Narodni muzej Ohrida izvršili su čišćenje i konzervaciju fresaka. 2004. godine je dovršeno oslikavanje zapadne strane crkve koje do tada nije bilo urađeno, a 2006. godine pod crkve je popločan granitom.

Uske ulice Ohrida

Nakon obilaska ove crkve, odlučujem se zaputiti na drugi kraj starog grada odakle započinje uspon ka nekoliko brežuljaka na kojima su smještene najznamenitije ohridske građevine poput Crkve Sv. Sofije, Crkve Sv. Bogorodice Perivlepte, Crkve Sv. Pantelejmona, tvrđave cara Samuila i rimskog amfiteatra. Na putu do tamo prolazim kroz niz interesantnih uskih uličica popločanih kaldrmom, kroz koje vješti vozači i dalje manevrišu svojim vozilima, usput rastjerujući rojeve turista.

Cvijeće u dvorištu Crkve Sv. Bogorodice Bolničke

Usput nailazim i na nekolicinu minijaturnih crkava kao što je Crkva Sv. Bogorodice Bolničke iz 14. vijeka. Crkva je oslikavana u više navrata, prvi put u 16. vijeku, zatim u 17. vijeku, a posljednji put 1834. godine. Prema predaji, ime je dobila po bolnici koja se nekada nalazila u njenoj blizini. Poseban šarm ohridskim crkvama poput ove daju mala kamenom popločana dvorišta ispunjena brojnim saksijama i loncima iz kojih rastu starinske vrste cvijeća od kojih mnoge ne viđam po dvorištima još od djetinjstva.

Pogled na Samuilovu tvrđavu

Nastavljam šetnju ka Crkvi Sv. Pantelejmona, dok mi se sa različitih strana ukazuju prizori poput Samuilove tvrđave i Crkve Sv. Bogorodice Perivlepte. U jednom trenutku uspijevam da vidim i plavu površinu Ohridskog jezera i u tom momentu shvatam koliko je ljudski faktor narušio potencijal ovog mjesta. Na putu ka svom odredištu nailazim i na ostatke rimskog koloseuma iz 2. vijeka p.n.e., koji je služio za gladijatorske borbe. Interesantno je da se na nekim od sjedišta nalaze urezana imena, što istoričari povezuju sa današnjim sezonskim kartama.

Ostaci rimskog koloseuma

Napokon stižem do velikog kompleksa kojim dominira Crkva Sv. Pantelejmona. Prolazim kroz ulaznu kapiju, u dilemi da li se plaća ulaz unutra ili ne. Računam na to da će me neko zaustaviti ako se plaća, ali ništa se ne dešava. Mjesto na kome je sagrađena crkva naziva se Plaošnik, što bi u prevodu sa staroslavenskog značilo ravno mjesto na brdu. 

Renovirana Crkva Sv. Klimenta i Pantelejmona

Danas se na ovom mjestu pored brojnih arheoloških ostataka nalazi novoizgrađeni crkveni hram Sv. Klimenta i Pantelejmona iz 2002. godine. Podignut je na mjestu crkve Sv. Kliment iz 863. godine, a koja je pak bila izgrađena na ostacima ranohrišćanske bazilike posvećene Sv. Pantelejmonu. Crkva Sv. Klimenta je bila srušena od strane Osmanlija, a na njenom mjestu je sagrađena džamija, zbog čega je ovo brdo danas poznato i pod imenom Imaret.

Crkva Sv. Klimenta i Pantelejmona

Nakon rušenja Crkve Sv. Klimenta, mošti istoimenog sveca su prenesene u Crkvu Sv. Bogorodice Perivlepte, da bi nakon 530. godina bile ponovo vraćene u novi hram. Hram je izgrađen na starim temeljima, po projektu arhitekte Tanje Pantali Buntašeske iz Ohridskog zavoda i muzeja. U njegovoj izgradnji je učestvovalo preko 200 stručnih lica, a utrošeno je preko milion eura, od čega je najveći dio finansirala vlada Makedonije. Prilikom arheoloških iskopavanja na ovom lokalitetu otkriveni su ostaci ranohrišćanske bazilike, kao i krstionice čiji je pod bio ukrašen predivnim mozaicima koji su i danas djelimično sačuvani. Ovo je definitivno jedno od top kulturno-istorijskih mjesta koje morate posjetiti ako ste u Ohridu.

Mozaik u staroj krstionici

Smještena odmah iznad Plaošnika, cjelokupnim krajolikom Ohrida dominira Samuilova tvrđava, ujedno i najbolje očuvana srednjovjekovna utvrda u Makedoniji. Sagrađena je krajem 10. i početkom 11. vijeka, za vrijeme vladavine cara Samuila, a na temeljima prvobitne tvrđave iz prve polovine prošlog milenijuma. U to vrijeme Ohrid je bio prijestonica prve države makedonskih Slavena, tako da je tvrđava služila ne samo za odbranu, nego i za život. 

Samuilova tvrđava u Ohridu

Nakon osmanskih osvajanja u 15. vijeku, grad se proširio i na niže dijelove grada, ali je hrišćanska populacija uglavnom ostala živjeti unutar zidina. Iako od unutrašnjosti tvrđave nije ostalo mnogo, vanjske zidine dužine od 3 kilometra su odlično očuvane i prosto se morate prošetati duž bedema jer je najbolji pogled na cijeli grad upravo odavde. Ulaz u tvrđavu košta svega 30 denara, što bi bilo negdje oko pola eura, a radno vrijeme je svakoga dana od 09:00-19:00 sati.

Pogled na Ohrid sa tvrđave

Dan polako odmiče kraju, a meni na rasporedu ostaje još nekoliko mjesta koja želim vidjeti prije nego što zađe sunce. Stoga žurnim korakom hitam ka susjednom brežuljku na kome počiva Crkva Sv. Bogorodice Perivlepte, jedna od najljepših i najstarijih ohridskih crkava. Sagrađena je u 13. vijeku, a tokom osmanske vladavine je dobila na značaju, jer zbog pretvaranja Crkve Sv. Sofije u džamiju, postaje središte Ohridske arhiepiskopije. Takođe, nakon rušenja Crkve Sv. Klimenta, postala je viševjekovno mjesto počivališta moštiju ovog sveca. Uzevši u obzir njen značaj, interesantno je da po dolasku u ovu crkvu nisam zatekao nikoga oko nje. Kao što je prije mnogo vijekova uspjela da odoli Turcima, tako izgleda i danas odolijeva dosadnim turistima.

Pogled na Ohridsko jezero sa tvrđave

Najznačajnije blago crkve predstavljaju odlično očuvane freske najpoznatijih srednjovjekovnih umjetnika Mihajla i Evtihija, osnivača novog pravca u bizantijskog umjetnosti, poznatog kao Renesansa Paleologa, za koji su karakteristične freske svijetlih boja u kojima je utkan lični umjetnički izražaj. Neki od radova ovih umjetnika se mogu vidjeti u okviru muzejskog kompleksa Crkve Sv. Klimenta u kojem je hronološki prikazano stvaralaštvo iz perioda od 11. do 19. vijeka. Ostajem neko vrijeme u dvorištu crkve kako bih napravio predah i uživao u tišini, prije nego što se ponovo spustim u stari grad.

Crkva Sv. Bogorodice Perivlepte

Pretposljednja u nizu ohridskih crkava koje odlučujem razgledati pobliže jeste Crkva Sv. Sofije. Sagrađena je u periodu između 1035. i 1056. godine, a sve do osmanske invazije u 15. vijeku služila je kao katedrala Ohridske arhiepiskopije. Tokom turske vladavine pretvorena je u džamiju, a 1912. godine je ponovo postala pravoslavni hram. Tokom procesa konzervacije u 20. vijeku, otkrivena je zbirka najljepše očuvanih fresaka iz 11. vijeka, oslikanim u zemljanim tonovima sa snažnim ekspresivnim stilom. Smatraju se najvećim dometom srednjovjekovnog slikarstva Makedonije.

Crkva Sv. Sofije u Ohridu

Freske u crkvi se po vremenu nastanka mogu podijeliti u tri skupine: 11. vijek, 12. vijek i 14. vijek. Freske na oltaru, prostoru za sveštenike i prizemlju narteksa, datiraju iz 11. vijeka i prikazuju istaknute patrijarhe, episkope i crkvene mislioce. Središnji dio crkve prekrivaju portreti poglavara Carigradskih patrijarha: Sv. Bazilija Velikog, Sv. Ivana Zlatoustog i Grigorija Bogoslova. 

Pročelje crkve Sv. Sofije u Ohridu

Freske u bočnim dijelovima oltara prikazuju i šest rimskih papa, a na ostalim freskama prikazani su i brojni drugi dostojanstvenici, među kojima i dva slavenska sveca: Kiril Filozof i njegov učenik Sv. Kliment Ohridski koji je još u 11. vijeku bio znamenit. Crkva se danas za vjerske službe koristi samo u izuzetnim prilikama, a zbog izvanredne akustike u njoj se održavaju i dramsko-muzičke predstave u okviru festivala Ohridsko ljeto. Još jedna zanimljivost vezana za ovu crkvu jeste da je ona prikazana na novčanici od 1000 makedonskih denara.

Crkva Sv. Jovan Kaneo

Za sami kraj boravka u Ohridu, odlučujem potražiti crkvu za koju vjerovatno mogu reći da, iako možda nema podjednako važan istorijski značaj kao prethodne koje sam pomenuo, predstavlja najživopisniji detalj i zaštitni znak Ohrida na svakoj razglednici ili prikazu grada. U pitanju je Crkva Sv. Jovan Kaneo, smještena na hridi iznad plaže Kaneo. Krajolik oko plaže i crkve je vjerovatno najljepši dio Ohrida i tek sam na ovom mjestu spoznao njegovu pravu ljepotu. Crkva je posvećena Sv. Jovanu (Ivanu) Teologu, autoru evanđelja po Ivanu.

Ohridsko jezero

Tačan datum izgradnje crkve nije poznat, ali se pretpostavlja da je izgrađena prije 1447. godine, najvjerovatnije u 13. vijeku. Iako arhitekt crkve nije poznat, prepoznaje se uticaj armenske crkvene arhitekture. Crkva je restaurirana u 14. vijeku, nešto prije dolaska Turaka u Makedoniju, ali se vjeruje da je u periodu od 17. do 19. vijeka bila napuštena, što je dovelo do propadanja najvećeg dijela fresaka. Obnovljena je u 19. vijeku, kada su dograđeni narteks i zvonik. Ulaz u crkvu se naplaćuje, osim u slučaju kada želite da zapalite svijeću. Proveo sam neko vrijeme na proplanku iznad ove crkve uživajući u zalasku sunca nad jezerom koje je polako mijenjalo boju.

Zalazak sunca iznad Ohridskog jezera

Boraveći u Makedoniji, shvatio sam da je ova zemlja u težoj situaciji nego što sam mislio i da mora preći dug put razvoja i emancipacije da bi išla u korak sa Evropom. Ohrid možda nije ispunio moja očekivanja u potpunosti, jer je uticaj siromaštva, neplanske gradnje i svega onoga što odsustvo reda nosi, uticao na to da ono što je lijepo padne u sjenu onoga što je nakaradno i nezgrapno. Ipak, mjesta kao što su proplanak sa Crkvom Sv. Jovana Kanea su dovoljan razlog da barem jedanput u životu svratite na ovo mjesto. Ako ste nekada bili u Ohridu, podijelite svoje utiske u komentarima.