Vodič kroz Skoplje, Makedonija - šta posjetiti?

Makedonija je dugo vremena bila na mojoj listi želja, ne zbog toga što sam smatrao da je ovo neka vrhunska turistička destinacija, nego iz prostog razloga što je jugonostalgičar u meni htio da doda i posljednje parče slagalici od šest dijelova, pa da s ponosom može reći da je obišao cijelu bivšu nam državu. Dok sam ostale republike imao priliku da posjetim još u djetinjstvu i ranoj adolescentskoj dobi, Makedonija je bila onaj kutak u koji me životne prilike nikada nisu odvukle, a vjerovatno i ne bi da se nisam odlučio maksuz tamo uputiti.

Fontana posvećena majkama Makedonije

Nekoliko pokušaja odlaska u Makedoniju se završilo promjenom izbora destinacije, tako da sam prije dolaska u zemlju leblebija, a odnedavno i novomilenijske antike, uspio da obiđem skoro pola Evrope i nagledam se svega i svačega. Znao sam da će Makedonija imati poteškoće da me očara nakon što su to učinili Rim, Beč, Varšava, Budimpešta i Riga. Kao logičan početak obilaska neke države najčešće smatram posjetu glavnom gradu, tako da sam se i ovaj put odlučio za Skoplje. Kao drugu opciju sam razmatrao Ohrid, ali je ona zbog ograničenog broja dana otpala budući da sam na raspolaganju imao samo produženi vikend. Ipak, ako nastavite čitati putopis, shvatićete da stvari ne ispadnu uvijek onako kako smo planirali.

Pogled sa kamenog mosta na glavni gradski trg

S obzirom da smo do Skoplja morali preći dobar dio teritorije Srbije, krenuli smo u 5 ujutro kako bismo maksimalno iskoristili dan pred nama. Put do Beograda sam prešao bezbroj puta, tako da mi je tek relacija ka Nišu postala malo zanimljivija, iako sam i njome jedanput već prošao na putu ka Bugarskoj. Posebno mi je bio interesantnan jug Srbije koji je u mojim očima izgledao zaboravljeno i otuđeno, u potpunom kontrastu sa urbanom prijestonicom. 

Fontana pored Muzeja makedonske borbe za nezavisnost

Već pred samu makedonsku granicu smo se zaustavili na benzinskoj pumpi, gdje sam nonšalantno ušetao u market i uputio radniku neko pitanje. On mi je nešto odgovorio sasvim ljubazno, a ja sam u tom momentu shvatio da nemam pojma o čemu priča. Tada mi se upalila lampica – čovjek priča albanski. Na izlasku sam obratio pažnju na naziv pumpe i vidio da je nazvana po albanskom gradu Valoni.

Kombinacija komunističke i "nove stare" arhitekture

Na makedonskoj granici nas je dočekala kolona vozila i maloljetni Romi koji su molili za nešto sitnog novca. Prosjačenje na državnoj granici je bio pouzdan znak iščezavanja znakova civilizacije, iako su naznake postojale već i poslije Niša. Makedonci nas na granici nisu pretresali, a na moju žalost nismo dobili ni pečat u pasoš. Budući da nas je na povratku graničar pitao kad smo ušli u zemlju, nisam siguran ni da li je naš boravak bio evidentiran u nekom sistemu.

Crkva Svetog Dimitrija

Što se tiče makedonskih puteva, o njima nosim nekoliko utisaka. Prvo su mi zapali za oko saobraćajni znakovi, koji umjesto standardne žute boje imaju neku zagasitonarandžastu nijansu što otežava njihovo tumačenje. Drugi utisak su brojne rupe, socijalna, pokrpljena verzija autoputa i naplatne rampe koje svako malo iskrsavaju i naplaćuju vam po pola eura ili euro, pa kad na kraju svedete račune shvatite da nisu toliko ni jeftini.

Trijumfalna kapija demolirana bojom

Po dolasku u Skoplje, stigli smo do apartmana koji je smješten u spletu jednosmjernih ulica sa kojima ni navigacija na telefonu nije mogla izaći na kraj, pa smo naposlijetku poslali vlasniku apartmana poruku gdje se nalazimo. Nakon sigurno dobrih pola sata čekanja pred nas je stupila ženska osoba, pomalo nas zbunivši jer smo iz nekog nepoznatog razloga očekivali da vidimo muškarca. 

Arheološki muzej u Skoplju

Rekla je da je pratimo, pa smo nakon kraćeg šaranja po naselju stigli i pred našu zgradu. Apartman „Bob's apartment“ smo našli preko Bookinga i prezadovoljni smo onim što smo dobili za veoma pristupačnu cijenu. Jedino vam savjetujem da s gazdaricom utanačite oko parkinga koji je besplatan vikendom, ali se naplaćuje radnim danima, što ne stoji u rezervaciji pa smo mi na odlasku zaradili kaznu (koju doduše nismo platili).

Spomenik palim herojima Makedonije

Konačno dolazimo i do onog dijela kada je trebalo da se upoznam sa Skopljem i prenesem vam utiske o tome. Širu gradsku jezgru čine tipični komunistički stambeni blokovi kakve sam viđao i u bosanskim gradovima poput Tuzle i Zenice. Nema tu neke ljepote, ali opet se vidi planska gradnja što u današnje vrijeme na našim prostorima postaje misaona imenica. Ono što nikako nisam mogao dočekati da vidim jeste centar Skoplja. 

Skulpture u centru grada

Vjerovatno ste svi čuli za kontroverzni projekat nazvan Skoplje 2014., gdje je makedonska vlada uložila milione u ponovnu izgradnju grada u namjeri da ga učini atraktivnijim za turiste. Razorni zemljotres koji je pogodio Skoplje 1963. usmrtio je preko hiljadu ljudi i ujedno razorio skoro 80% grada, a samim time i mnoge znamenitosti. Stoga je makedonska vlada ovim projektom pokušala vratiti Skoplje na put stare slave.

Pogled na Skoplje sa tvrđave

Rezultat projekta koji je umnogome promijenio sliku grada, i koji doduše još uvijek traje, je izazvao salvu nezadovoljstva, zgražavanja i osuda. Najveće zamjerke su došle od strane Grka koji se s Makedoncima već dugo spore oko imena države i krađe istorije, ali i svih onih koji su ocijenili da radovi nisu izvršeni kvalitetno. Lokalci smatraju da su novi spomenici zapravo narušili sliku grada i da je novac trebalo pametnije investirati. Spekulisalo se i da je ovaj projekat zapravo samo paravan za pranje novca. Moram priznati da je novoizgrađeno Skoplje upravo bilo povod za moju posjetu, jer sam se želio lično uvjeriti kako sve to izgleda. Imao sam priliku vidjeti fotografije na internetu, ali to se ipak nije moglo porediti sa doživljajem uživo.

Zgrada vodovoda

Odlučio sam zanemariti tuđe utiske i potpuno otvorenog srca i uma zakoračiti u centar grada, te donijeti vlastiti zaključak o onome što je urađeno. Nakon kraće šetnje od apartmana ka centru, visoki betonski blokovi su počeli polako da iščezavaju, a uskoro su se ukazale prve naznake novog Skoplja. Prva je pred mene iskrsla zgrada Ministarstva pravde, višespratnica boje terakote ukrašena korintskim stubovima i likom Temide, grčke boginje pravde. Zgrada sama po sebi ne izgleda loše, ali činjenica da je smještena između dvije oronule komunističke građevine koje se arhitektonski ni u najluđim snovima ne mogu postaviti uz nju, samo je dodatno naglašavala njenu nepripadnost ovom mjestu.

Jedna od statua ispred arheološkog muzeja

Utisak su dodatno kvarile šarene fleke koje su nastale kao rezultat velikih protesta protiv vlade iz maja 2015. godine, kada su demonstranti bojama gađali većinu novoizgrađenih spomenika i zgrada. Kasnije sam zaključio da je Ministarstvo pravde, skupa sa trijumfalnom kapijom, izvuklo najdeblji kraj. Nasuprot ministarstva započinje niz tzv. „presvučenih“ zgrada, kojima se starim komunističkim zdanjima pokušao udahnuti izgled Pariza. 

Spomen kuća posvećena Majci Terezi

Ne bi sve to tako loše izgledalo da se nije otišlo u krajnost, pa tako recimo na nekim zgradama svaki sprat ima drugačije ukrašene balkone, kao da je stanovnicima objekata data mogućnost da iz kataloga sami izaberu borduru, pa je ispoštovana svaka pojedinačna želja. Ubrzo smo stigli i do glavnog gradskog trga koji krasi groteskni spomenik-fontana na čijem se vrhu nalazi najveći konjanički kip koji sam ikada vidio.

Most umjetnosti

Spomenik nosi naziv „Ratnik na konju“, ali javna tajna je da se radi o Aleksandru Makedonskom, kojeg Makedonci nastoje okarakterisati kao svoju istorijsku ličnost, na opšte nezadovoljstvo Grka. Fonatana je dodatno ukrašena mozaikom, te statuama lavova i ratnika, i podsjeća na predimenzioniranu figuru iz kineske prodavnice suvenira. Želeći je učiniti dodatno spektakularnom, Makedonci su je po principu "više je bolje" obogatili „light show“ programom u noćnim satima. Već sam ranije spomenuo da sam u Skoplje došao bez predrasuda, nastojeći da formiram vlastiti stav. Stojeći na Trgu Makedonije shvatio sam da moje oči i mozak nisu u stanju da procesuiraju sve te događaje u vidu spomenika koji su iskrsavali na neprirodno bliskoj udaljenosti jedan od drugog.

Skulptura Aleksandra Makedonskog na Trgu Makedonije

Uopšte neću pretjerati ako kažem da su Makedonci uspjeli da posiju spomenik gdje god je za to postojalo mjesto, u potpunosti zanemarujući estetsku dimenziju. Sve naprosto vrvi od spomenika raznim carevima, političarima, književnicima, pa čak i random ličnostima i sve to po principu „od antike do 21. vijeka“. Skučena između skelama okruženih zgrada strši trijumfalna kapija sa čijih strana, kao memnonovi kolosi, počivaju statue nekih pisaca ili političara, više ni sam nisam siguran. Jedina svijetla tačka na ovom trgu je vjerovatno zgrada hotela Mariott, za koju moram priznati da je jako lijepo urađena. Zelena površina koja je donedavno postojala pored trga danas je gradilište nekog novog čuda, tako da u krugu od stotinu metara ne možete vidjeti ni jednu jedinu travku.

Fontana i hotel Mariott u pozadini

Projekat Skoplje 2014. je iznjedrio nekoliko zaista lijepih građevina, ali su se one nažalost utopile u sveopštem kiču. Možda će vas moje fotografije zbuniti, jer sam se upravo trudio da izdvojim ono što vrijedi vidjeti i što samo po sebi izgleda jako lijepo, ali kao cjelina Skoplje nije kompaktno. Stižem do obale rijeke Vardar koju krasi stari kameni most, koji povezuje stari i novi dio grada. Ovo je vjerovatno jedna od najznačajnijih istorijskih građevina u Skoplju i datira iz 15. vijeka, vremena vladavine sultana Mehmeda II Osvajača, mada se pretpostavlja da je podignut na temeljima rimskog mosta iz 6. vijeka. Nekada simbol Skoplja, ovaj most se ugušio u svom novom okruženju. 

Detalj sa jednog od mostova

Pogledavši lijevo i desno, uočavam nekolicinu novih mostova načičkanih preko svake mjere statuama i ultrakičastim svjetiljakama jeftine izrade. Kao da im nije bilo dosta gradnje na zemlji, Makedonci su okupirali i samu rijeku Vardar, pa ćete u njenom koritu uočiti odvratne limene žardinjere u kojima su posađena živa stabla, zatim ničim izazvanu bronzanu statuu kupačice, te nekolicinu brodova-restorana za koje imam osjećaj da su konfiskovani iz nekog tematskog parka i postavljeni ovdje.

Nekada hamam, danas umjetnička galerija

Najnoviji dodatak u seriji bizarnih postavki su palme posađene duž obale, od kojih su pojedine već počele da se suše. Moje slike vam možda neće moći dočarati svu perverziju idejnog tvorca projekta, jer sam se ipak trudio da se u svemu tome fokusiram na ono što je zaista lijepo i da to pokušam uslikati van cjelokupnog konteksta. S druge strane Vardara, odmah uz samu obalu, nalazi se i nekoliko muzeja kao što su arheološki muzej, za koji sam čuo da ima dobru postavku i neljubazno osoblje, te muzej makedonske borbe za nezavisnost (iako nisam siguran o kakvoj borbi je riječ). Svoje mjesto u čitavoj priči je našao i Jevrejski memorijalni centar.

Fontana posvećena majkama Makedonije

Novoizgrađeno Skoplje se našlo na meti kritika i zbog toga što je prisvojilo i zaštitne znakove drugih evropskih metropola, pa tako imamo londonske crvene autobuse na sprat, parišku trijumfalnu kapiju, praški most umjetnosti i sl. Prije nego što se pozabavim drugom obalom grada, moram još jedanput da se osvrnem na mostove i kažem da su izgrađeni na bespotrebno bliskoj udaljenosti jedan od drugoj, da su isto tako bespotrebno nakićeni i da čelnici projekta i dalje ne odustaju, nego grade i nove, još bespotrebnije mostove umjesto da se posvete čišćenju korita rijeke koje vrvi od smeća i šuta.

Donji nivo fontane koja predstavlja Filipa II Makedonskog

S druge strane Vardara me dočekuje nekolicina fontana, ali moju pažnju privlače dvije. Prva je navodno posvećena majkama Makedonije i prikazuje četiri žene, od kojih je jedna trudnica, druga doji, a preostale dvije drže djecu u naručju, odnosno krilu. Ovo je jedan od rijetkih spomenika u Skoplju koji prikazuje žene, i moj je favorit u svakom smislu. Prije svega, lijepo je izrađena i na neki način autentična, za razliku od svega u okruženju. Nažalost, kao i sve drugo u Skoplju, ugušena je blizinom drugih građevina. Druga fontana je opet antičke tematike i prikazuje Filipa II Makedonskog, te njegovu porodicu. Ni protiv ove fontane ne bih imao ništa da nije smještena usred otomanskog ambijenta starog dijela Skoplja.

Srednji nivo fontane koja predstavlja Filipa II Makedonskog

Ovo je otprilike posljednja tačka do koje seže novo Skoplje, jer se odatle nastavlja stari bazar otomanskog stila, možda i najveći ovog tipa u Evropi. S moje desne strane se nalazi zgrada turskog hamama iz druge polovine 15. vijeka, koja danas služi kao umjetnička galerija. Interesantno je da ćete suvenire Skoplja naći skoro pa isključivo u ovom dijelu grada. Posebno su me se dojmile prodavnice tekstila iz čijih su izloga šljaštile haljine nakićene kristalima, cirkonima, perjem i koječime. Skoplje definitivno ima problem sa dobrim ukusom. 

Fontana Filipa II Makedonskog noću

Pošto je bilo vrijeme ručka, odlučili smo se voditi logikom gdje je puno ljudi, tu je dobra i hrana. Sjeli smo u ćevabdžinicu Destan i naručili, šta drugo nego ćevape. Sve što mogu reći jeste da su to bili najgori ćevapi koje sam ikada u životu jeo, jer osim lošeg ukusa u kojem se osjećao luk i lepine koja nije bila čak ni rasparena na roštilju, imao sam blažu mučninu do sutradan. Vlasnici restorana ako ovo čitate, sugerišem da očistite bolje i toalet, jer ako vam je ovakav wc, onda ni kuhinja zasigurno ne blista. I preostala iskustva s hranom su pokazala da se Skoplje ne može podičiti dobrom kuhinjom. Mada, možda ja jednostavno nisam imao sreće.

Pogled na kameni most i arheološki muzej

Noć je donekle promijenila sliku Skoplja na bolje, jer su pretrpanost, jeftinoća izrade i građevinski krš postali svedeniji u okrilju tame, pa su neke građevine kao što je zgrada makedonske vlade, zablistale pod reflektorima, dajući gradu izgled evropske prijestonice. To ipak nije bilo dovoljno da i sutrašnji dan provedem u Skoplju, te je pala odluka da u nedjelju produžimo do Ohrida. Ideju o napuštanju Skoplja dodatno je podgrijao zemljotres (da, dobro ste pročitali, zemljotres) koji je to jutro pogodio grad. Nisam paničar, ali ko zna, možda mi je grad slao poruku poput one iz 1963. Pošto smo imali rezervisan smještaj i za tu noć, planirali smo se vratiti uveče nazad u Skoplje.

Džamija Aladža u starom dijelu Skoplja

O danu provedenom u Ohridu ću pisati u narednom postu, jer je ovo priča o Skoplju. U ponedjeljak sam prije polaska kući htio obaviti kupovinu suvenira i dati još jednu priliku gradu. Ne znam da li zbog činjenice da se vraćam svakodnevnim obavezama koje su u ovom periodu bile pomalo zastrašujuće, ali osjećao sam da treba Skoplju da dam još jednu šansu. Ujutro sam se spremio i zaputio ka starom bazaru koji sam zatekao pustim, budući da je albansko stanovništvo koje mahom naseljava taj dio grada, slavilo Bajram. U nadi da će se kasnije neka od prodavnica otvoriti, a ja ugrabiti željeni magnet za frižider, odlučio sam malo prošetati ovim dijelom grada.

Turbe pored Aladža džamije

Sam bazar, iako možda veći, podsjeća me na siromašniju verziju sarajevske Baščaršije sa kojom se realno ne može uporediti kada su u pitanju atmosfera i posjećenost. Nešto dalje se nalazi i pijaca, koja je ovaj put bila potpuno pusta i zatrpana smećem. Tek je jedan Rom pokraj puta prodavao kržljave sadnice ukrasnog bilja, koje i nije imalo neki dekorativni potencijal. Pažnju mi je privukao minaret obližnje džamije pa sam se zaputio ka njoj, da je pobliže razgledam. Riječ je o Isa begovoj ili Aladža džamiji, koja je nekada bila ukrašena šarenim pločicama, ali one nisu preživjele zemljotres iz 1963. godine. Sagrađena je 1475. godine od klesanog krečnjaka, sa dvije velike i pet malih kupola iznad ulaza.

Pogled na Isa begovu ili Aladža džamiju 

S druge strane bulevara Nikola Karev, uzdiže se još nekolicina džamija kao što su Jahja Pašina džamija iz 1504. godine, sa najvišim minaretom od svih gradskih džamija, visokim 50 metara. Zatim je tu i Sultan Muratova džamija iz 1436. godine, koju je izgradio sultan lično u znak proslave svojih vojnih uspjeha. U dvorištu džamije se nalazi sahat kula od crvenih cigala, sagrađena polovinom 16. vijeka. Prvobitni satni mehanizam je donesen iz Mađarske, ali on prilikom rekonstrukcije poslije zemljotresa nije više vraćan na svoje mjesto.

Sahat kula

Obilazak Skoplja odlučujem završiti odlaskom na tvrđavu Kale, uz posjetu džamiji Mustafa Paše. Utvrda je smještena na brdu Gradište iznad Vardara. Podignuta je u 6. vijeku, ali nalazi koji svjedoče o ljudskom prisustvu na ovom mjestu datiraju još iz neolita i bronzanog doba. Tokom svog postojanja je doživjela više rekonstrukcija, počevši od vremena cara Justinijana, zatim u 10. i 11. vijeku, te tokom otomanske vladavine. 

Skopaljska tvrđava

Kada smo stigli na tvrđavu, na ulazu nas nije dočekao niko, pa nisam siguran da li se naplaćuje. Započeli smo šetnju duž zidina tvrđave, odakle se pruža pogled ne samo na centar Skoplja, nego i na periferiju grada. Nismo se dugo zadržavali jer u principu unutra nema mnogo toga da se vidi osim samih zidina. Ubrzo se odnekud stvorila veća grupa turista, pa smo požurili nazad da izbjegnemo gužvu.

Unutrašnjost džamije Mustafa paše

Negdje na pola puta između tvrđave i starog bazara smjestila se vjerovatno najljepša skopaljska džamija. Riječ je o džamiji Mustafe paše, velelijepnoj strukturi sa visokim minaretom i grandioznom kupolom, koja se uzdiše iznad starog grada. Džamija je sagrađena 1492., a sagradio ju je upravo vladar Mustafa Paša, o čemu svjedoči arapski zapis iznad glavnih ulaznih vrata. Bila mi je fascinantna činjenica da je stara koliko i otkriće Amerike. Džamija je veoma prostrana, a potkupolni dio zidova je ukrašen plavim i crvenim arabeskama.

Mustafa paša džamija u Skoplju

Skoplje je i dalje mjesto intenzivne izgradnje i kontinuirano niču nove znamenitosti i spomenici. Ja ću se osvrnuti na još nekolicinu kao što su spomen kuća posvećena Majci Terezi (arhitektonski vjerovatno najbizarnija građevina modernog Skoplja), zatim Crkva Svetih Konstantina i Elene koja je još u izgradnji, ali moram priznati da za razliku od većine novopečenih skopaljskih znamenitosti obećava da bude zaista grandiozno zdanje. Naravno, preostaje nam da vidimo da li će Makedonci znati da se na vrijeme zaustave sa njenim ukrašavanjem, pošto je trenutačni minimalizam čini veoma ukusno dizajniranom.

Crkva Sv. Konstantina i Elene

Postoji još značajan broj mogućnosti koje Skoplje i njegova okolina nude, kao što su odlazak žičarom do milenijumskog krsta na planini Vodno iznad grada, zatim obilazak kanjona Matka, te nekolicine manastira. Bez obzira što je Skoplje za mene bilo svojevrstan kulturološki i vizuelni šok, koji moja psiha isprva nije mogla da procesuira, moram priznati da mi se do kraja boravka uvuklo pod kožu. 

Manje reprezentativan detalj sa ulica Skoplja

Nabacani spomenici nekvalitetne izrade, loša hrana i prljavština ipak nisu prevagnuli, te sam u krajnjem zbiru ipak odlučio dati pozitivnu ocjenu ovom gradu, ne zažalivši što sam ga posjetio. Možda sam pogriješio što sam na fotografijama predstavio grad mnogo skladnijim nego što u principu izgleda, i što nisam više fotografisao onu "tamniju" stranu Makedonije, ali valjda je to bio dio nastojanja da iz onoga što se nudi izvučem najbolje. Da li ste nekada bili u Skoplju i šta mislite o novom izgledu ovog grada? Ostavite svoje utiske u komentarima.