Posjeta obnovljenoj Gradskoj vijećnici u Sarajevu

Prošle sedmice mi se ukazala prilika da prvi put nakon 2011. godine skoknem do Sarajeva na dva dana, doduše ne iz turističkih razloga. S obzirom da sam obaveze završio na vrijeme, iskoristio sam priliku da prošetam gradom i obiđem najznačajnija mjesta bosanskohercegovačke prijestonice. Budući da je ovo moja prva posjeta još od 2011. godine, grad je u međuvremenu dobio neke nove sadržaje, o čemu ću pisati u odvojenom postu. Međutim, ono što je bilo prvo na mojoj listi za obilazak jeste obnovljena Gradska vijećnica.

Ne sjećam se tačno kada sam prvi put uživo vidio ovu građevinu, ali se sjećam dvije stvari. Prva je to da me je fascinirala svojim izgledom, a druga je neopisiva tuga i pitanje kakva je osoba mogla gađati ovakvo blago projektilima u toku rata. Kakav je to čovjek koji u sebi nema nimalo ljudskosti, niti osjećaja za ljepotu?

Godinama sam pretraživao internet u potrazi za nekom naznakom obnove ovog nacionalnog blaga i kada sam saznao da započinju radovi na rekonstrukciji, mojoj sreći nije bilo kraja. Pozorno sam putem medija pratio svaki korak, priželjkujući dan kada će Vijećnica zasjati punim sjajem. Pored vlastitih utisaka, potrudiću se da vas kroz ovaj post upoznam i sa samim istorijatom Gradske vijećnice u Sarajevu.

Izgradnja Vijećnice je započela 1892. godine, a prvi projekat je povjeren Karlu Paržiku. Budući da on nije htio prihvatiti izmjene koje je nalagao ministar B. Kallay, izrada novog projekta je povjerena arhitekti Alexandru Witteku, koji je na njemu radio 1892. i 1893. godine. Pošto je projekat radio u pseudo-maurskom stilu, dvaput je odlazio u Kairo kako bi proučavao objekte rađene u ovom stilu.  Uzor mu je bila džamija i medresa Hasana II u Kairu. Wittek je u međuvremenu umno obolio i izvršio samoubistvo, a rad na njegovom projektu s malim preinakama nastavio je Ćiril M. Iveković. Izgradnja objekta je završena 1894. godine, u vrijeme izrade projekta, a svečano je otvoren 20. aprila 1896. godine.

Gradska vijećnica u Sarajevu je odigrala svoju ulogu i u jednom od najvažnijih istorijskih događaja, Prvom svjetskom ratu. Naime, 28. juna 1914. godine, nakon posjete Vijećnici i gradskom poglavarstvu izvršen je atentat na prestolonasljednika Franca Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju od strane Gavrila Principa, nakon čega je sa bečkog dvora objavljen rat Srbiji.

Vremenom se funkcija Vijećnice sve više orijentiše ka duhovnim vrijednostima, tako da administraciju 1947. godine zamjenjuju kultura, nauka i umjetnost, te ona postaje sjedište Akademije nauka i umjetnosti, kao i glavne biblioteke.

U noći 25. na 26. avgust 1992. dešava se kobni trenutak za Vijećnicu. Te noći, ovaj najveći i najreprezentativniji objekat iz austrougarskog perioda u Sarajevu biva direktno pogođen artiljerijskim granatama. Osim što su uništene sve međuspratne drvene konstrukcije i nanesena značajna materijalna šteta čeličnoj kupoli iznad centralnog prostora aule i zidovima prizemlja i ostalih etaža, u požaru koji je uslijedio izgorjelo je i 90% ukupnog bibliotečkog fonda. Zanimljivost je da su u tom periodu u Vijećnici stanovale tri zaposlenice sa svojim porodicama, kako bi mogle izvršavati radne obaveze u ratnim uslovima. S ozbirom na strahoviti požar koji se oteo kontroli, nisu bile u mogućnosti da spase veći broj knjiga. Kada su nakon 15 sati neprestanog granatiranja uspjele ponovo proći kroz podrum Vijećnice, zatekle su samo neke knjige koje su se tamo nalazile i vodu do koljena. Mnoge knjige, stare i po nekoliko desetina i stotina godina nepovratno su uništene.

1996. godine, započinje prva faza obnove Vijećnice, donacijom Vlade Republike Austrije u vrijednosti od 1,5 milion njemačkih maraka. Novac je bio namijenjen najnužnijim radovima na očuvanju konstrukcije, budući da je pored ratnih razaranja, objekat propadao usljed izloženosti zimama u naredne četiri godine. Nakon dvogodišnjih radova, objekat je privremeno zatvoren, a postepenim isušivanjem prostora koji je do tada bio izložen atmosferskim vodama, stvoreni su uslovi za daljnje istražne radove.

1999. godine, Evropska komisija je obezbjedila sredstva za nastavak radova. Gipsane dekoracije su mahom uništene, a na osnovu očuvanih fragmenata izvršeno je njihovo precrtavanje, sa naznakama vrste i kvaliteta boje. Aula predstavlja centralni najznačajniji prostor u objektu, izveden u formi pravilnog šestougla, sa vanjskim zidovima od opeke i galerijom koja je formirana konstrukcijom ugaonih i pojedinačnih stubova. U auli je korišteno deset vrsta kamena, a nedovoljni istorijski podaci o nalazištima kamena korištenog u izgradnji bili su povod za ispitivanje uzoraka kako bi se pronašla adekvatna zamjena. Nakon višegodišnjeg odgađanja, radovi na drugoj fazi su započeli 2002., a završeni 2004. godine.

Dolaskom Austro-Ugarske na vlast, započela je intenzivna izgradnja stambeno-poslovnih i javnih objekata, naročito u Sarajevu. Kako je nova vlast nastojala da ponudi standarde i oblike evropske arhitekture za gradove s balkansko-orijentalnom arhitekturom i višekonfesionalnim stanovništvom, pažljivo su birana i stilska rješenja koja bi mogla biti prihvatljiva u takvoj sredini. S obzirom da je u većini bosanskohercegovačkih gradova živjelo muslimansko stanovništvo, vlasti su nastojale da zgrade gradskih uprava budu u stilu prihvatljivom za ovo stanovništvo. Odatle potiče i primjena neomaurskog stila i slikarske dekoracije orijentalno-islamskog karaktera. Motivi su uglavnom bili floralni ili geometrijski (najčešće pravolinijske trake koje se prepliću po čvorištima i tvore šestokrake, osmokrake i dvanaestokrake zvijezde).

2010. godine je započela treća faza obnove Vijećnice koja je uključivala rekonstrukciju i restauraciju fasadnih elemenata od maltera, kamena, fajansa, terakote, obnovu dekorisanih polja, zamjenu stolarije i dr. Ukupna sredstva od 4,8 miliona KM namijenjena trećoj fazi obnove prikupljena su iz donacija Španije, Mađarske, Crne Gore, Austrije, Češke, Slovenije, Njemačke, Albanije i Sjevernog Kipra.

2012. godine završena je treća faza obnove i ujedno započeta četvrta, koja je trajala do 2014. godine. U ovoj fazi izvršeni su instalaterski radovi, zanatski radovi na obradi enterijera, stolarski radovi, izrada stepeništa i podova, rekonstrukcija gipsane dekoracije i radovi na obnovi slikarskih dekoracija. Vijećnica je ponovo otvorena 9. maja 2014. godine, na Dan Evrope.

Moram priznati da sam bio veoma ushićen kada sam stao pred renoviranu zgradu vijećnice, jer mi je oduvijek bila želja da vidim njenu unutrašnjost. Vijećnica je otvorena za posjete u vremenu od 10:00 do 17:00h (tokom novogodišnjih i državnih praznika moguće je drugačije radno vrijeme). Cijena ulaznice je 2 KM, što je simboličan iznos za ljepotu koja vas očekuje unutra. Bio sam fasciniran umješnošću obnove, naročito nakon silnih fotografija iz ratnog i postratnog perioda, na kojima se mogla vidjeti ozbiljnost prouzrokovane štete.

U vrijeme moje posjete, u Vijećnici su se održavale dvije izložbe. Prva je izložba fotografija u centralnom holu, koja je simpatična za pogledati, ali ništa specijalno. Druga izložba je smještena u podrumu i njome se obilježava 120 godina postojanja Vijećnice, a osim nacrta zgrade, izloženi su i različiti eksponati koji svjedoče o životu u Sarajevu kroz vijekove. Dosta zanimljivija i informativnija od one prve, a ja ću vam prenijeti dio postavke kroz fotografije iznad i ispod ovog pasusa. Nadam se da ćete kroz ovaj prikaz uživati barem upola kao što sam ja dok sam obilazio ovu prelijepu građevinu. Ukoliko budete putovali u Sarajevo, nemojte nipošto propustiti posjetu Vijećnici.