Vodič kroz Lisabon, Portugal - šta posjetiti?

Teška srca sam se rastao sa obalom Algarvea i dok sam lagano hitao ka stanici, okupan bezbrižnošću koja je izbijala iz svakog suncem okupanog kamena, shvatio sam da ću propustiti autobus za Lisabon. Uslijedila je borba na život i smrt, trčanje pod teretom prtljaga i odbijanje radnice da nam izda kartu jer smo zakasnili minut od predviđenog vremena polaska autobusa, iako isti još uvijek nije stigao. Srećom, linije na relaciji Portimao – Lisabon su poprilično česte, pa smo već nakon pola sata sjedili na zadnjem sjedištu drugog autobusa sa slušalicama u ušima i spokojno ispijali coca-colu iz orošene limenke. Nakon nekog vremena, internet je prestao raditi pa sam pažnju preusmjerio na Kineza sa sjedišta ispred, koji se unezvijereno osvrtao i gledao čekić za evakuaciju iznad moje glave koji je podrhtavao usljed kretanja vozila, proizvodeći pri tome neprijatan, vibrirajući zvuk.

Čuveni tramvaj broj 28 u prolazu kroz Alfama distrikt

U Lisabon smo stigli poslije nešto više od tri sata vožnje autobusom, u kome sam zaboravio šešir kupljen specijalno za fotografisanje u glavnom gradu Portugala. Trebalo mi je u startu biti jasno da ja nisam za tog pozerskog posla. Uhvatili smo metro do centra (karta košta 1,5 euro, kupuje na automatima i plaća karticom ili kovanicama), a zatim se bacili u pronalazak adrese apartmana. Prvo što sam primijetio u Lisabonu jeste da je brdovit i da će kretanje po njemu biti zahtjevnije u odnosu na ono kako mi se činilo gledajući mapu. Kada smo najzad stigli do rezervisanog smještaja, konstatovali smo da stan dijelimo sa vlasnikom i njegovom mačkom koja je u naredna tri dana koristila svaku priliku da nam se uvuče u sobu.

Lisabonska gradska vijećnica

S obzirom na moju stalnu tendenciju da u što manje vremena obiđem što više, vrlo često sam sebi stvorim tenziju zbog straha da neću uspjeti vidjeti sve što sam zamislio, pa se onda pohod na grad pretvori u maraton koji traje sve dok ne padnem s nogu. Tog dana sam, međutim, odlučio da se neću cimati ni oko čega i da ću se prosto prepustiti nasumičnom lutanju gradom, a narednog dana popunjavati preskočene praznine. Iz čiste kurtoazije sam saslušao stanodavca koji nas je savjetovao šta da obiđemo, ne kriveći ga što ne zna da pred sobom ima osobu koja je prije dolaska ucrtala na kartu vjerovatno svako iole značajno mjesto u gradu.

Praca do Comercio

Lisabon je sa svojih pola miliona stanovnika izuzetno živ grad, kako danju, tako i noću. Važi za najzapadniju kontinentalnu prijestonicu Evrope i jedinu smještenu na obali Atlanskog okeana u koji se baš na ovom mjestu ulijeva Težo, najduža rijeka Pirinejskog poluostrva. Zanimljivo je i to da je Lisabon jedan od najstarijih svjetskih gradova, a jedini stariji evropski glavni grad jeste Atina. To govori dovoljno u prilog njegovoj bogatoj istoriji, čijim vas detaljima neću gnjaviti u ovom tekstu, ali ćete je vidjeti kroz svaku građevinu na koju ćete naići šetajući se ulicama Lisabona.

Arco da Rua Augusta

Mjesto koje mi je ponajviše privuklo pažnju na fotografijama i odakle sam odlučio započeti obilazak Lisabona jeste Praça do Comercio, ogroman trg smješten u dijelu grada po imenu Baixa. Izgrađen je uz obalu rijeke Težo nakon razornog zemljotresa 1755. godine u kome je stradala Ribeira palata koja se nalazila na mjestu današnjeg trga. Glavna znamenitost trga je žuta palata sa arkadama i monumentalnom kapijom po imenu Arco da Rua Augusta, te konjanički kip kralja Žozea I. Tokom 60-ih i 70-ih godina prošlog vijeka, trg je služio kao parkiralište automobila, a danas sa ovog mjesta polaze stari crveni tramvaji, namijenjeni turističkom obilasku nekih od znamenitih dijelova grada.

Pogled na tornjeve lisabonske katedrale i fasade okolnih zgrada

Nastavljamo šetnju ka lisabonskoj katedrali, čija se masivna konstrukcija izdiže iznad crvenih gradskih krovova. Prolazimo pored trgovine „Mundo Fantastico da Sardinha Portuguesa“ u kojoj se prodaju sardine u šarenim, lijepo dekorisanim konzervama u vintage fazonu, označenim različitim kalendarskim godinama. Postoji nekoliko sličnih prodavnica, koje su same po sebi turistička atrakcija, ali pošto nisam ljubitelj ove vrste ribe, samo sam napravio kratak krug kroz trgovinu. 

Popularni lisabonski kolač Pastel de nata

Nešto dalje, u drugoj trgovini sam naišao na još jedan lisabonski specijalitet, a u pitanju je Pastel de nata (poznat i kao Pastel de Belem), kolač nalik na košaricu od lisnatog tijesta punjenu nadjevom od žumanaca i vanilije, često posutu cimetom. Najpoznatija ovakva slastičarna je Antiga Confeitaria de Belem u Belem distriktu, međutim za nju sam saznao tek nakon povratka. U svakom slučaju preporučujem da probate, jer je odličan, a ukus ponajviše podsjeća na princes krofne i krempitu.

Lisabonska katedrala (Se de Lisboa)

Najzad stižemo do katedrale, najstarije crkve u gradu i sjedišta lisabonske nadbiskupije. Datira iz 12. vijeka, a kroz istoriju je preživjela mnoge zemljotrese, nadogradnje i renoviranja, zbog čega danas predstavlja kombinaciju različitih arhitektonskih stilova. Pored katedrale saobraća i najpoznatiji žuti lisabonski tramvaj sa brojem 28, koji važi za jednu od najpopularnijih turističkih atrakcija, budući da njegova ruta prolazi kroz neke od najatraktivnijih dijelova grada. Iako je u mnogim vodičima vožnja ovim tramvajem „must do“ ako ste u Lisabonu, u realnosti to iskustvo nije toliko prijatno, jer ćete se zbog abnormalne gužve u njemu osjećati kao jedna od sardina u ranije pomenutim konzervama. Ukoliko se ipak odlučite na vožnju, početna stanica se nalazi na Trgu Largo Martim Moniz.

Uspinjača u Lisabonu

Ostatak dana nam protiče u nasumičnom lutanju centrom grada, a naposlijetku odlučujemo proštetati sve do mosta Ponte 25 de Abril, jednog od dva znamenita mosta u Lisabonu. Drugi je Ponte Vasco da Gama, nazvan po slavnom moreplovcu i njime sam imao priliku da se vozim kada sam iz Lisabona putovao za Portimao. Ponte 25 de Abril je dovršen 1966. godine, a čuven je po tome što nalikuje na dosta poznatiji Golden Gate Bridge u San Franciscu. Da se sličnost sa svjetski poznatim znamenitostima ne zaustavi tu, pobrinuo se i kolosalni kip Isusa Hrista sa druge obale rijeke, neodoljivo podsjećajući na onaj u Riu.

Pogled na kolosalni kip Isusa Hrista na drugoj obali rijeke Težo

Inače sam poznat po blesavim i ambicioznim šetačkim podvizima na svojim putovanjima, pa sam tako došao na ideju da prepješačim 3,2 km dug most kako bih stigao na drugu obalu. Međutim, nisam znao da za razliku od mosta Golden Gate, ovaj nema pješačku stazu i vlastitim nogama ga je moguće preći samo jedan dan u godini, tokom martovskog maratona. Ja sam se u to uvjerio na teži način, kada sam već zadihan stigao u podnožje mosta i shvatio kolika je zapravo njegova stvarna visina, te da u blizini ne postoji pristupni put kojim se moguće popeti gore. Dodatnu potvrdu smo dobili od slučajnog prolaznika koji nam je zbunjeno rekao da misli kako most nije namijenjen pješacima.

Zgrade u blizini Nacionalnog panteona

Uprkos tome što smo bili poprilično blizu dijela grada po imenu Belem, u kome su smješteni neki od najprepoznatljivijih simbola Lisabona, odlučili smo njegov obilazak ostaviti za sutrašnji dan i vratiti se tramvajem ponovo u centar. Uveče smo pokušali pronaći restoran za večeru, saznavši da je u velikom broju njih potrebno čak imati rezervaciju da bi se moglo dobiti mjesto. Naposlijetku smo završili u tek otvorenoj Jamie Oliver's pizzeriji (adresa Rua de Loreto 12), gdje smo uživali u odličnoj pizzi sa morskim plodovima, zbog čega smo i narednih večeri vraćali tamo.

Pogled sa vidikovca Miradouro dos Terracos do Carmo na Castelo de Sao Jorge i Elevador de Santa Justa

Pošto sam zahvaljujući svojoj putničkoj ambiciji, da ne kažem pohlepi, odvojio jedan dan za posjetu Sintri, to je značilo da za obilazak Lisabona imam još samo jedan dan, pa je sutradan trebalo ozbiljnije prionuti na razgledanje zacrtanih znamenitosti. Započeli smo od dijela grada koji se naziva Alfama y Castillo, a krase ga brojne crkve, vidikovci, tvrđava Castelo de São Jorge, a ovdje je u prvoj polovini 19. vijeka nastao i čuveni muzički pravac Fado. Zastajemo kratko na vidikovcu Miradouro de Santa Luzia, koji važi za jedan od najljepših u Lisabonu i divimo se pogledu na okolne kuće i Manastir São Vicente de Fora.

Pogled sa vidikovca Miradouro de Santa Luzia

U gradu postoji na desetine vidikovaca odnosno tzv. Miradoura, među kojima se, pored pomenutog, posebno ističu: Miradouro de São Pedro de Alcãntara, Miradouro das Portas do Sol, Miradouro do Castelo de São Jorge, Miradouro de Graca, Miradouro da Senhora do Monte, Miradouro do Cristo Rei i drugi. Većina ovih vidikovaca je besplatna, ali imate i one gdje se ulaz naplaćuje, kao što je Elevador de Santa Justa, vertikalni lift sa čije se platforme pruža sjajan pogled, ali su redovi toliko dugački da će vam čekanje i gužva pokvariti ugođaj.

Azulejos (portugalske pločice) na Crkvi Svete Lucije

Nastavljamo šetnju kroz Alfama četvrt s ciljem da obiđemo Manastir São Vicente de Fora i Nacionalni panteon, dvije monumentalne crkve sa čijih se terasa takođe pruža predivan pogled na Lisabon. Nažalost, radno vrijeme manastira je jako kratko, tako da smo zakasnili da uđemo unutra, iako je podne istom prošlo. Neko vrijeme neobavezno šetamo, diveći se fasadama zgrada koje su nerijetko oslikane ili obložene pločicama koje se u Portugalu nazivaju Azulejos i datiraju još iz Maurskog perioda. Iako ćete najljepše primjeke karakterističnih (uglavnom) plavih pločica vidjeti u Portu, one nisu rijetkost ni u Lisabonu. Još jedna karakterističnost Lisabona su njegove žute uspinjače, kao što je Elevador da Bica, koje ćete uglavnom naći u sporednim, strmim ulicama.

Nacionalni panteon

Naposlijetku hvatamo tramvaj broj 15 do Belem četvrti, gdje se krije nekoliko važnih znamenitosti Lisabona. Prva je Manastir Jeronimos, sagrađen u 16. vijeku po nalogu portugalskog kralja Manuela I, kako bi se proslavio pronalazak pomorskog puta do Indije. Manastir je jedan od najreprezentativnijih primjeraka manuelinskog stila gradnje, a u  1833. godine je sekularizovan i danas se u okviru njega nalazi i nekolicina muzeja kao što su arheološki i pomorski. Vrijedi ga posjetiti što zbog predivne arhitekture (naročito unutrašnja dvorišta), što zbog činjenice da je u manastiru sahranjen čuveni pomorac i istraživač Vasco da Gama.

Manastir Jeronimos

Nažalost, zbog ograničenog vremena nisam sebi mogao priuštiti luksuz da čekam u redu, pa sam se stoga kroz veliki park zaputio ka obali gdje se, udaljeni nekoliko stotina metara jedan od drugog, nalaze Spomenik otkrićima i Belem toranj. Spomenik otkrićima (Padrão dos Descobrimentos), kao što mu i samo ime govori sagrađen je 1940. godine u čast pomorskih otkrića koja su tokom 15. vijeka proslavila Portugal. Dvadeset godina kasnije, povodom obilježavanja 500. godišnjice smrti princa Henrika Pomorca, na spomenik su dodane i reljefne skulpture sa princem na čelu kolone. Na vrhu spomenika se nalazi vidikovac, sa kojeg se, pored ostalog, vidi i fascionantan mozaik u obliku karte svijeta na pločniku.

Spomenik otkrićima i Ponte 25 de Abril

Posljednji u nizu, na ušću rijeke Težo u Atalnski okean, nalazi se Belem toranj, za kojji mogu reći da je vjerovatno najprepoznatljiviji simbol Lisabona. Kao i manastir Jeronimos (sa kojim je skupa uvršten na UNESCO-vu listu zaštićene kulturne baštine), sagrađen je u manuelin stilu, a imao je različite namjene pa je kroz istoriju služio kao osmatračnica, oružarnica, zatvor, ali i carinarnica za brodove koji su ulazili u Lisabon.

Belem toranj

Nakon obilaska Belema, vraćamo se nazad ka centru i šetamo kroz distrikt po imenu Cais do Sodre, gdje se nalazi popularna Ružičasta ulica, zvaničnog naziva Rua Nova do Carvalho. Ova živopisna pješačka uličica obojena je roze farbom, stvarajući kontrast sa žutim nadvožnjakom i okolnim fasadama u plavoj boji. Posebno je živa noću zbog velikog broja barova koji su skoncentrisani u njoj i zanimljiva je eto tek toliko da se njome prošetate.

Ružičasta ulica u Lisabonu

Ono što moram da prokomentarišem, da se ne biste iznenadili na licu mjesta, jeste ogroman broj uličnih dilera koji vam nude marihuanu, hašiš i kokain. U svakoj ulici ćete naići na najmanje jednog koji će vam prići i ponuditi nešto iz svog asortimana. Nisu navalentni, ali kada vam priđe njih desetak u roku od sat vremena, popnu vam se na vrh glave. Svjedočio sam čak i prizoru gdje na jednom uglu ulice stoji grupa policajaca, a na drugom grupa dilera, ignorišući se međusobno. Nemojte da vas ovo obeshrabri ako odlučite posjetiti Lisabon, dovoljno je samo da im kažete „Ne, hvala“ i oni odoše svojim putem.

Arheološki muzej Carmo

Za kraj tog dana odlučujem posjetiti arheološki muzej Carmo smješten u ruševinama Samostana Naše Gospe od planine Carmel. Samostan je sagrađen između 14. i 15. vijeka, u gotičkom stilu, a stradao je u razornom zemljotresu 1755. godine. Crkva je važila za najimpoznantniju u Lisabonu, a nakon zemljotresa je započeta njena obnova, koja je zaustavljena zbog protjerivanja crkvenih redova iz zemlje. Moram priznati da mi je najveći motiv posjete bila unutrašnjost crkve, ali mi je bilo zanimljivo razgledati i eksponate koji uključuju posuđe, oruđe, bogato ukrašene sarkofage, pa čak i nekolicinu mumija. Ulaz u muzej košta 5 eura.

Mumije u muzeju Carmo

U Lisabonu postoji još bezbroj mjesta, od kojih sam pored nekih prošao, a neka nažalost nisam uspio obići jer su dva dana malo da bi se sve stiglo. Ako ostajete u Lisabonu veći broj dana, preporučujem da posjetite i crkvu Basilica de Estrela, čuvenu Ler Devagar knjižaru u bivšoj industrijskoj zoni LX Factory i Palatu Markiza od Fronteire (Palacio dos Marqueses de Fronteira), koju je moguće obići samo sa vodičem i to u svega nekoliko dnevnih termina. Iz Lisabona je moguće realizovati i nekolicinu izleta, od kojih su najpopularniji svakako posjeta palatama u gradu Sintra i Cabo da Roca, najzapadnijoj kontinentalnoj tački Evrope, koja se nekada smatrala krajem svijeta. Nadam se da ste uživali u obilasku Lisabona sa mnom, a ukoliko sam propustio neku važnu stvar koju treba vidjeti ili doživjeti u glavnom gradu Portugala, podijelite to u komentarima.