Vodič kroz Lavov, Ukrajina - šta posjetiti? (I dio)

Za Lavov sam prvi put čuo još kao student. Već tada sam razmišljao o tome kako bih volio posjetiti Ukrajinu, a ovaj grad mi se činio kao logičan početak tog putovanja. U međuvremenu su me putevi odveli na druga mjesta, a onda su uslijedila i ona nemila dešavanja na Krimu i malobrojne agencije koje su imale Lavov u ponudi su povukle aranžmane. Poučen iskustvima iz Egipta i Tunisa, koje sam posjetio u posljednji čas prije nego što je situacija izmakla kontroli, nisam želio da propustim priliku da posjetim Ukrajinu prije nego što velike sile ponovo odluče da se kusuraju preko njene teritorije. 

Nacionalni teatar - jedan od simbola grada

Pored Ukrajine, uzeo sam u razmatranje Bjelorusiju i Moldaviju, ali nekoliko stvari je odnijelo pobjedu u korist Ukrajine. Prvo, nama sa bosanskim pasošem ne treba viza za Ukrajinu (za Moldaviju je svježe ukinuta, a za Bjelorusiju i dalje treba). Drugo, zahvaljujući istorijskim okolnostima Ukrajina definitivno ima da ponudi mnogo više u arhitektonskom i kulturološkom smislu. I treće, pomalo smiješno i sasvim nebitno, kada obilježiš Ukrajinu na mapi zemalja koje si posjetio zakačiš onako baš polijep komad Evrope.

Lav ispred barutne kule, zaštitnik grada

U prethodnom postu sam pisao o tome kako sam stigao do Lavova i zašto sam mu dao prednost u odnosu na Kijev, a sada ću da se pozabavim više samim gradom, njegovom istorijom, ljudima i onim što vas kao turiste eventualno može da interesuje. Iako sam možda čak i mjesec dana unaprijed započeo sa pretragom smještaja na Bookingu, nisam uspio naći hotel u kojem sam mogao rezervisati tri noći u komadu, tako da sam po dolasku prvu noć proveo u hotelu Edem, a sutradan ujutro se preselio u hotel Cisar. 

Omiljeno mjesto za fotografisanje pored Ratuše

Oba hotela su u istom cjenovnom rangu i locirana su u istoj ulici, na prihvatljivoj udaljenosti od centra grada. Za hotel Edem imam samo riječi pohvale, od higijene, udobnosti i opremljenosti smještaja, pa do doručka koji je uključen u cijenu. Hotel Cisar je nedavno otvoren i sve je unutra novo, međutim postoji dosta propusta, počevši od prejakog mirisa farbe koji se osjeti u sobama, jako lošeg odvoda u kupatilu, pa do neudobnog jastuka.

Neobični suveniri iz Lavova

Nego, da se vratimo na grad. Lavov je dobio ime po Lavu, sinu Danila Galicijskog koji ga je osnovao u XIII vijeku. Za ovaj grad bi se moglo reći da igra ulogu velike kapije između istočne i zapadne Evrope, o čemu svjedoče široki bulevari, palate i brojne katedrale različitih hrišćanskih pravaca, koje predstavljaju simbol gradskog uspjeha u viševjekovnoj diplomatskoj igri preživljavanja sukoba različitih naroda (Poljaka, Litvanaca, Rusa, Nijemaca) koji su ovuda protutnjali. 

Stari grad

To se očituje u činjenici da je Lavov pošteđen znatno više u odnosu na druge gradove u regionu. Danas je Lavov najveći ekonomski i kulturni centar zapadne Ukrajine i sedmi po veličini grad u državi, sa nešto više od 700 hiljada stanovnika od kojih su oko 88% etnički Ukrajinci, 9% Rusi, dok ostatak čine pripadnici manjina. Zanimljivo je da su prije Drugog svjetskog rata u Lavovu 50% stanovništva činili Poljaci, 31,9% Jevreji, dok je Ukrajinaca bilo svega 15,9%.

Nacionalni teatar i balet

Prvog jutra u Lavovu me je dočekalo oblačno vrijeme sa naznakama kiše, ali to nije mnogo umanjilo ljepotu njegove pojavnosti. Jedna od prvih znamenitosti na koje sam naišao bila je zgrada nacionalnog akademskog pozorišta opere i baleta, koja nosi ime po slavnoj operskoj pjevačici Solomiji Krušeljnickoj. Ovo grandiozno remekdjelo koje dominira Avenijom slobode, sagrađeno je u periodu 1897-1900. u kombinaciji renesanse i baroka, i predstavlja jedan od najvažnijih simbola Lavova. 

Latinska katedrala i Rynok trg

Krov teatra krasi alegorijska skulptura sa anđeoskim krilima i palminom granom u rukama koja simobolizira slavu, sa čijih se bočnih strana nalaze još dvije bronzane skulpture koje predstavljaju poeziju i muziku. Enterijer su radili vrhunski poljski umjetnici tog vremena, a ja sam tek po povratku shvatio da sam zaboravio ući unutra i pogledati, iako mi je ovo uvijek bila početna stanica u razgledanju grada.

Spomenik pjesniku i političaru Tarasu Ševčenku i Jezuitska katedrala u pozadini

Duž cijele Avenije slobode, krenuvši od zgrade opere pa do spomenika poljskom pjesniku Adamu Mickiewiczu, prostire se pješačka zona gdje su locirani brojni prodavači suvenira, rukotvorina i lokalnih specijaliteta, smješteni u male drvene kućice načičkane jedna uz drugu. Kao neko ko je veliki zaljubljenik u suvenire, bio sam oduševljen ponudom i cijenama. Moram da primijetim da je Lavov jedan od najturističkijih gradova u kojima sam bio, barem što se tiče ovih sadržaja. Na svakom koraku se nalaze prodavnice suvenira, kafići i restorani sa raznovrsnom ponudom, a cijene su smiješno niske.

Spomenik pjesniku i političaru Adamu Mickiewiczu

Kada smo već kod Avenije slobode, važno je spomenuti i dva muzeja koja su ovdje smještena. Prvi je Muzej etnografije, umjetnosti i obrtništva, smješten u zgradi podignutoj 1891. godine za potrebe Galižanske štedionice. Najvažniji detalj ove građevine je kupola koju krasi skupina skulptura čiju centralnu poziciju zauzima kip slobode koji se od onog u Americi razlikuje po tome što je ovaj prikazan u sjedećem položaju. Imao sam namjeru da posjetim i sam muzej, međutim dočekala su me zatvorena vrata. 

Muzej etnografije, umjetnosti i obrtništva

Nisam siguran da li su razlog tome bili nadolazeći praznici Uskrs i 1. maj, ali sam se umjesto toga prešaltao na drugu stranu avenije, do Nacionalnog muzeja u Lavovu, posvećenog ukrajinskoj kulturi u svim njenim pojavnim oblicima. Ovaj muzej važi za jedan od najvećih u Ukrajini, a ja sam stigao negdje pred zatvaranje i plativši ulaznicu 80 grivnji (nešto manje od 3 eura) kod gospođe sa kojom se nisam baš najbolje uspio sporazumjeti, krenuo u razgledanje. Najveći dio kolekcije čine ikone i crkvena umjetnost, budući da je i prvobitni naziv ove ustanove glasio Muzej crkvene umjetnosti, dok današnji naziv datira iz perioda nakon II svjetskog rata. 

Eksponati u nacionalnom muzeju Lavova

Iako ima dosta zanimljivih eksponata, moram priznati da me muzej nije oborio s nogu. Mlakom utisku su dodatno pridonijele zaposlene starije gospođe, koje su jedva čekale kraj radnog vremena, pa su neke od njih čak i ranije počele zatvarati prostorije u kojima su dežurale. Nisam bio načisto da li se smije fotografisati jer je na nekim mjestima stojao znak zabrane, a na nekim ne, pa sam krišom uslikao par kadrova za potrebe bloga. Jedna od gospođa me je provalila, pa mi je uz negodovanje saopštila da moram platiti posebnu kartu ako želim fotografisati, a onda me kao pas pratila duž cijelog područja svoje dežure. Muzej ima i svoju ispostavu u prelijepoj vili Dunikowski, smještenoj u ulici Dragomanova, nešto dalje od centra grada.

Fontana Amfitrite ispred Ratuše

Ono što Lavov čini tako neodoljivim je njegov stari grad premrežen brojnim ulicama koje kriju vrhunske arhitektonske dragulje. Centralna tačka staroga grada je svakako Plošča Rynok ili u prevodu Tržni trg kojim dominira gradska vijećnica poznatija kao Ratuša. Sama Ratuša nije nešto što će vam privući pažnju i natjerati vas da joj se divite, ali sa njenog tornja ćete uz naknadu od svega 15 grivnji (oko pola eura) dobiti najljepši pogled na kompletan grad. Iako vam se čini da stepenicama nikada kraja, nagrada koja vas očekuje gore vrijedi uspona (ja sam se čak dvaput penjao gore jer je prvi put bilo oblačno vrijeme) jer ćete moći da uživate u pogledu na krovove brojnih katedrala i crkava Lavova, ali i da dobijete jasniju predstavu o izgledu grada.

Pogled sa Ratuše na Latinsku katedralu

Svaki od četiri ugla Rynok trga krasi fontana sa kipom jednog rimskog/grčkog božanstva, pa tako postoje Neptunova, Dijanina, Adonisova i Amfitritina fontana oko kojih ćete često sresti nekog od uličnih animatora u zanimljivim kostimima. Pored Adonisove fontane je instaliran i znak „I love Lviv“ u bojama ukrajinske zastave, gdje je poprilično teško doći na red za fotografisanje. Iako u Lavovu sve vrvi od turista, rekao bih da su većina njih zapravo domaći turisti, dok ostatak čine Poljaci, možda i Rusi, i tek manji dio ostalih. 

Neptunova fontana i animatorica

Da Rusi nisu omiljeni u ovom dijelu države, govori i činjenica da na skoro svakom štandu sa suvenirima možete pronaći toalet papir ili otirač za cipele sa Putinovim likom. Ako šetate Rynok trgom, obratite pažnju na bogato ukrašene fasade zgrada koje ga obrubljuju, kao što su: Bendinelli palata, Crna kuća, Nadbiskupska palata, Lubomirski palata, Wilczek kuća, Venecijanska kuća i druge. U većini ovih zgrada su danas smješteni muzeji, uglavnom različitih antikviteta poput stilskog namještaja i drugih umjetnina.

Fontana sa Amfitritom na Rynok trgu

Kuća na broju 30. je svojevrsna ukrajinska inačica Julijine kuće u Veroni, a priča koja leži u pozadini kaže da je 1634. godine poljski kralj Vladislav IV Vaza prolazeći pokraj njenih prozora ugledao lavovsku damu Jadwiszku Luszkowsku. Ona je ubrzo postala njegova miljenica, a on joj je posvetio cijeli svoj život, koliko je to jedan monarh bio u mogućnosti. Varšavski dvor se nikada nije pomirio sa kraljevim osjećanjima prema kćerki trgovca, učinivši sve da okonča njihovu vezu. Iako prinuđen da se oženi austrijskom princezom, kralj je ostao vjeran svojoj staroj ljubavi, umrijevši joj na rukama 1648.

Neptunova fontana i Crna kuća

Već sam spomenuo da se u starom gradu nalazi nekolicina veoma zanimljivih ulica, ali ću u putopisu spomenuti dvije. Prva je Srpska ulica, koja je sudeći po brojnim prodavnicama suvenira maksimalno prilagođena turistima. Njen najznačajniji detalj je perverzna statua posvećena austrijskom piscu Leopoldu fon Zaher-Mazohu, rođenom u Lavovu po kome je, pogađate, mazohizam i dobio ime. Statua je na meti turistkinja koje se fotografišu gurajući ruku u otvor Mazohovog džepa gdje ih čeka svojevrsno iznenađenje. 

Nepristojna statua Leopolda Mazoha

Smještena je ispred kafića koji takođe nosi ime po Mazohu, a u u kojem je u večernjim satima veoma teško doći do slobodnog mjesta i uvijek ćete ispred vidjeti grupicu ljudi koja čeka u redu. Negdje sam pročitao da su im konobarice obučene u sado-mazo uniforme pa sam poželio vidjeti i taj fenomen, ali nisam imao uspjeha jer je sve što sam uspio uočiti crveno-crni enterijer prije nego što mi je konobar na ulazu saopštio da je sve popunjeno. Kada smo već kod popularnih kafića, iskoristiću priliku da spomenem i „Ляна вишня“ na Rynok trgu, što bi u prevodu značilo vjerovatno pijana višnja. Ovdje je u pitanju kombinacija prodavnice i kafića, a ispred se nalazi nekolicina uveče vječito zauzetih visokih stolova gdje ljudi ispijaju neku vrstu višnjevače, što je glavni (a čini mi se i jedini) napitak koji se tu služi.

Armenska katedrala

Nego da se vratim onome o čemu sam prethodno započeo pisati. Druga ulica u starom gradu koju bih spomenuo jeste Armenska (Virmenska) ulica. Najznačajnija građevina u ovoj ulici je armenska katedrala, čije je pročelje stidljivo uvučeno između susjednih zgrada, pa biste rekli da se radi o nekoj omanjoj crkvici. Ukoliko joj pak pristupite kroz jedan od prolaza sa bočne strane ili iz ulice sa stražnje strane, steći ćete uvid u njen pravi izgled. 

Zanimljiva skulptura u Starom gradu

Obavezno uđite unutra jer freske koje sam vidio nisu nalik nijednim drugima. Likovi na njima imaju dosta realističnije i vizuelnije crte lica u odnosu na one koje sam viđao u pravoslavnim crkvama. Za fotografisanje se naplaćuje simbolična naknada. U Armenskoj ulici se nalazi i nekolicina kafića sa malim baštama ispred, gdje je uveče prilično živo, ali daleko od one nepodnošljive galame i gužve.

Kapela porodice Boim pored Latinske katedrale

Već sam ranije u postu spomenuo da se u Lavovu nalazi veliki broj različitih katedrala i crkava, a one su najbolje vidljive sa tornja Ratuše. Najbliža je Latinska katedrala iz 14. vijeka koja dominira Katedralnim trgom, dok je sa tri strane okružena drugim trgovima: Rynok, Pidkova i Mickiewicz. Neposredno pored latinske katedrale nalazi se Boim kapela, pravo malo remekdjelo, koja je skupa sa starim gradom Lavova uvrštena na UNESCO-vu listu zaštićene kulturne baštine. Sagradila ju je porodica Boim početkom 17. vijeka, a filigranski ukrasi od pješčara na zapadnoj fasadi i luksuz enterijera svjedoče o prefinjenosti njihovog ukusa, plemićkom statusu i duhovnosti.

Pogled na Jezuitsku katedralu sa Ratuše

Još jedna od značajnijih katedrala u Lavovu je Jezuitska latinska katedrala iz 17. vijeka, čiju je frontalnu fasadu teško sagledati u cjelosti zato što je okružena drugim zgradama. Sagrađena je po uzoru na crkvu Il Gesu u Rimu, a svoju gabaritnost duguje činjenici da su Jezuiti bili najuticajniji kaluđerski red te su stoga u želji da nadmaše sve svoje protivnike, podigli 26 metara visok hram koji može da primi 5.000 vjernika. Početkom 18. vijeka su joj dogradili 100 metara visok toranj, učinivši je najvišom građevinom u Lavovu. Međutim, austrijske vlasti su kasnije protjerale ovaj red iz svog carstva, a toranj je doživio sudbinu Babilonske kule.

Crkva preobraženja

Nastavivši šetnju ulicom Teatralna u kojoj se nalazi Jezuitska katedrala, stigao sam do začelja Crkve preobraženja, čiji se ulaz nalazi u ulici Krakivska, ali je baš kao i u prethodnom slučaju teško sagledati prednju fasadu zbog uskih ulica. Na ovom mjestu je nekada stojala crkva koju su vodili monasi iz Reda Svete Trojice koji su stigli iz Španije, ali je ona stradala od austrijskih vlasti 1848. godine. Njeni zidovi su kasnije poslužili kao osnova za izgradnju nove crkve, trobrodne bazilike sa centralnom kupolom koja je vidljiva iz mnogih dijelova grada.

Pogled na Dominikansku katedralu i Crkvu uspenja sa Ratuše

Prvi dan boravka sam obišao i Vysoky Zamok, vidikovac sa kojeg možete uživati u pogledu na stari grad, ali i širu oblast Lavova. Na putu do tamo sam naišao na još nekolicinu znamenitosti poput grandiozne Dominikanske katedrale i Crkve uspenja, pored koje se smjestila i Kapela tri sveca. Na platou ispred crkve (ili iza, ovisi iz koje perspektive gledate) nalazi se pozamašan kip Ivana Fjodorova, začetnika štampanja knjiga kod Istočnih Slavena.

Kip Ivana Fjodorova iza Dominikanske katedrale i kraljevska oružarnica

Posebna simbolika ovog mjesta leži u činjenici da se baš ispod kipa danas okupljaju ulični prodavci polovnih knjiga. U ulicama koje vode do vidikovca naišao sam na još nekolicinu zanimljivih građevina kao što su barutna kula (danas suvenirnica) čiji ulaz krase kipovi dva uspavana lava, koje ćete često vidjeti kao motiv na suvenirima iz Lavova. Interesantno je da ćete, ako pažljivije pogledati, na mnogim fasadama ugledati baš figure lavova.

Kapela tri sveca

Uspon do vidikovca vodi kroz predivan park, za koji sa slobodom mogu reći da predstavlja pluća Lavova. Posebno je bilo prijatno šetati šumovitim parkom nakon kiše, kada je sva svježina i ljepota lokalne prirode došla do izražaja. Na stazama koje vode do vrha ćete vidjeti i brojne prodavce suvenira i lokalne umjetnike koji su se nenametljivo uklopili u ambijent. 

Barutna kula i Crkva uspenja

Popevši se na vrh na kome se nalazi podest sa kojeg se vijori ukrajinska zastava, dobio sam divan panoramski pogled na grad. Doduše, nećete moći vidjeti sve detalje izbliza kao sa Ratuše, ali je manja gužva i ljepši ugođaj za posmatranje. U povratku sam obišao još nekoliko crkava koje su smještene u podnožju brda, kao što su: Manastir i Crkva Svetog Onurfija, Crkva Svetog Nikole, Crkva raspeća Svetog Jovana, Crkva Svete Paraskeve, Crkva Svetog Kasimira, Crkva prikazanja gospodnjeg i Crkva arhanđela Mihaila.

Pogled sa vidikovca Visoki zamok na grad

Ovako je otprilike izgledao moj prvi dan boravka u Lavovu, možda ne baš ovim redoslijedom kojim sam opisivao pojedine atrakcije, jer sam toliko toga želio da vam prenesem da imam utisak da sam stalno skakao s teme na temu. U drugom dijelu putopisa koji ću linkovati ovdje kada bude spreman, ću vam opisati neke zanimljivosti koje se nalaze izvan strogog centra, ali i reći svoje utiske o ljudima, hrani, cijenama i dati konačan sud o ovoj destinaciji. 

Crkva prikazanja gospodnjeg, Crkva Sv Kasimira, Crkva Sv Onurfija, Crkva Sv Paraskeve