Vodič kroz Banjaluku, Bosna i Hercegovina - šta posjetiti?

Kada se govori o turizmu u Bosni i Hercegovini, prve asocijacije će vam biti vjerovatno Sarajevo, Mostar, Jajce ili Trebinje. Banje Luke, iako po broju stanovnika drugog grada u državi, malo ko će se sjetiti. To je valjda i razlog zašto mi je trebalo više od trideset godina da se odlučim da je posjetim. Istini za volju, nekoliko puta mi je ta ideja prolazila kroz glavu, ali na kraju bih uvijek odlučio dan provesti negdje drugo, jer me Banjoj Luci ništa nije toliko privlačilo da bih prelazio sav taj put. Prije nekoliko dana sam konačno prelomio i rekao sebi da je krajnje vrijeme da i ovaj grad skinem sa dnevnog reda. Organizovao sam društvo i krenuli smo na put, a moje najveće uzbuđenje se ogledalo u tome što ću po prvi put vidjeti kako izgledaju krajolici na zapadu Bosne i Hercegovine, države u kojoj sam proveo faktički cijeli život.

Saborni hram Hrista Spasitelja

S obzirom da mi je put do Doboja od ranije bio poznat, tek mi je uključenje na autoput prema Prnjavoru probudilo pažnju. Nedovršeni autoput, čiji je naziv mjesecima bio predmet kontroverzi i političkih prepucavanja, je ujedno i najpustija cesta koju sam u životu vidio, a razlog leži u visokoj cijeni putarine za tako kratku dionicu. Nakon ponovnog uključenja na regularni put, saobraćaj je naprasno postao zagušen, a tipična bosanska naselja sa poslovnim halama i nedovršenim trospratnicama pokraj same magistrale, iskrsavala su jedno za drugim, sve do ulaza u Banju Luku. Ni ona nije bila izuzetak kada je u pitanju svime i svačime načičkana prigradska zona, ali već sam na primjerima drugih gradova u Bosni naučio da sud ne treba donositi sve do dolaska u centar.

Džamija Ferhadija

Automobil smo ostavili na plaćenom parkingu nedaleko od džamije Ferhadije (sat vremena 0,50 KM, cjelodnevna karta 3 KM), koja je ujedno bila i prva znamenitost na koju smo nabasali. Činila se lijepom i blistavom, ali s obzirom da smo tog jutra svi preskočili doručak, trebalo je prvo umiriti stomake. Želio sam po prvi put probati i banjalučke ćevape, pa smo u uličici preko puta džamije pronašli ćevabdžinicu „Kod Muje“ koja se diči devedesetogodišnjom tradicijom. Ovi ćevapi se od sarajevskih razlikuju po tome što se služe u tzv. pločicama od po četiri spojena klasična ćevapa. Hrana je bila ok, ali ipak ostajem zagovornik tvrdnje da od tuzlanskih, pa tek onda sarajevskih ćevapa nema boljih.

Šadrvan (fontana) ispred Ferhadije

S obzirom da smo maločas prošli pokraj nje, Ferhat-pašina džamija, poznatija kao Ferhadija, bila je logičan početak obilaska Banja Luke. Iako je njen graditelj nepoznat, ova džamija, čiji je finansijer bio Ferhat-paša Sokolović, se smatra jednim od najvrijednijih dostignuća islamske arhitekture 16. vijeka. U dvorištu džamije se nalaze i prateći objekti uključujući tri turbeta (Ferhat-paše, njegove unuke Safikade i njegovih bajraktara), šadrvan, kamenu ogradu sa česmom i staro mezarje. Ferhadija je, skupa sa preostalih 14 banjalučkih džamija, srušena tokom posljednjeg rata u Bosni, a njeni ostaci su odvezeni na gradsku deponiju. Nedugo zatim, vlasti RS-a su srušile i obližnju sahat kulu, a grad je ostao bez vrijedne kulturno-istorijske baštine i svojih prepoznatljivih simbola.

Unutrašnjost banjalučke Ferhadije

Islamska zajednica je 2001. godine dobila urbanističku saglasnost za ponovnu izgradnju džamije, a polaganje kamena temeljca je bilo praćeno prosvjedima i neredima od strane lokalnih nacionalista, što je imalo za posljedicu nekoliko ranjavanja i ubistvo jednog od vjernika koji su prisustvovali ceremoniji. Džamija je u nadolazećim godinama obnavljana prema svom izvornom obliku, te je zvanično otvorena 2016. godine. Ferhadija danas predstavlja jedan od najuređenijih i najreprezentativnijih objekata u gradu i možete je besplatno posjetiti, uz uvažavanje pravila odijevanja i ponašanja.

Spomen ploča posvećena Safikadi, banjalučkoj Juliji

Nedaleko od Ferhadije se nalazi i poznata banjalučka tvrđava Kastel, a ukoliko se prema njoj zaputite ulicom Patrijarha Makarija Sokolovića, na jednoj od trošnih fasada, ugledaćete skoro neprimjetno postavljenu spomen ploču posvećenu Safikadi. Za legendu, koja bi u nekoj drugoj državi bila okosnica gradskog turizma, malo ko van Banja Luke zna. Safikada ili Safikaduna je unuka Ferhat-paše koja je bila nesretno zaljubljena u vojnika koji je služio u obližnjoj tvrđavi Kastel. Kada je vojnik izgubio život na evropskom bojištu, Safikada je stala pred top koji je svakog dana salvom označavao podne i na taj način skončala život. Postoje i druge verzije legende o Safikadi, a čak i oko njenog groba se vodi polemika. Dok je prema jednima bila sahranjena u turbetu pokraj Ferhadije, drugi smatraju da se njen grob nalazio na mjestu današnje spomen ploče, koja danas služi kao paganski oltar ispod kojeg zaljubljeni često pale svijeće.

Ulaz u tvrđavu Kastel

Safikada je dala svoj život za banjalučki turizam, ali njena žrtva je uzaludna jer se u gradu ne može naći ni suvenir, a kamoli manifestacija posvećena njoj. Kad smo već kod suvenira, kao strastveni kolekcionar magneta za frižider, u nekoliko postojećih suvenirnica i uličnih štandova nisam mogao pronaći nijedan koji bih poželio da imam u svojoj kolekciji. Mišljenja sam da ako Kinezi nisu napravili suvenire nekog mjesta, onda ono i ne postoji na turističkoj mapi. Ukoliko vam je baš stalo da imate neku uspomenu iz Banje Luke, potražite je u suvenirnici „Uspomena“ pokraj Ferhadije ili kupite zmijanjski vez u etno prodavnici smještenoj u Srpskoj ulici.

Kastel u Banjoj Luci

Stigavši do tvrđave Kastel, već na samom ulazu mi je postalo jasno da se o ovom mjestu ne vodi dovoljno računa. Činilo mi se da su u toku bili i neki radovi, ali osim glasova radnika na jednom od bedema, nisam primijetio nikakvu konkretnu aktivnost. Dio tvrđave je bio ograđen žičanom ogradom, a ja sam se neko vrijeme dezorijentisano osvrtao oko sebe u nastojanju da pronađem barem dio kompleksa u kojem se mogu slobodno kretati. 

Unutrašnjost Kastela

Na kraju mi je pošlo za rukom da obiđem jedan dio tvrđave koja je zaista prelijepa, ali čiji potencijal nije ni polovično iskorišten. Bio sam istovremeno ljut, tužan i razočaran što smo narod kojem su priroda i istorija dale sve, a nismo u stanju to da cijenimo i iskoristimo. Ljudi su u Dubaiju, Singapuru i Batumiju napravili čuda od ničega, a mi ne možemo da sačuvamo ni ono što imamo. Po izgledu grada, imao sam utisak da građani Banje Luke žive neku svoju realnost i da ih bolje od ovoga ne zanima. Uostalom, kao i svuda u Bosni.

Rijeka Vrbas i čamac dajak

S obzirom da unutar tvrđave ne postoji nikakav sadržaj osim jednog kafića/restorana, a svi prolazi do rijeke Vrbas su iz nekog razloga bili blokirani, preostalo mi je samo da izađem iz njenog okrilja da bih stigao do obale. Pošto se uvijek trudim da uslikam samo ono što je lijepo i što vrijedi vidjeti, vjerujem da će čitaoci baš kao i u slučaju mog putopisa iz Skoplja biti zbunjeni disproporcijom teksta i fotografija. Kadrove devastiranih kula tvrđave ispunjenih smećem i odronjenih dijelova bedema neću vam prikazati u nadi da će ih neka magija uskoro popraviti. 

Dva turbeta ispred Gazanferija džamije

Rijeka Vrbas koja protiče pokraj tvrđave prava je mala zelena oaza grada, a posebno me je iznenadila njena čistoća. Lokalne vlasti su smatrale da nema potrebe da pored rijeke postoji šetalište, tako da ćete morati pratiti stope entuzijasta koji su prije vas utabali stazu uz obalu. Na rijeci je smješten i jedan brod/splav na kome možete popiti piće u ugodnom ambijentu, a ukoliko budete imali sreće vidjećete i rekreativce koji voze dajak, banjalučku varijantu kajaka.

Krivi sat koji pokazuje vrijeme kada je Banjaluku zadesio zemljotres

Na desnoj obali Vrbasa su smještena uglavnom stambena naselja, a od kulturno-istorijskih spomenika bih mogao izdvojiti eventualno dva turbeta na ulazu u Gazanfer-begovu džamiju, koja datiraju sa kraja 16. ili početka 17. vijeka. Za razliku od džamije koja je bila srušena tokom posljednjeg rata, oba turbeta su ostala čitava, iako sa izvjesnim oštećenjima. U jednom je bio sahranjen Gazanfer-beg, a u drugom dvojica njegovih sinova. 

Robna kuća Boska

Budući da me ovdje ništa više nije zadržavalo, vratio sam se istim putem ka Ferhadiji i produžio ka centru grada, stigavši ubrzo do Trga Krajine kojim dominira robna kuća Boska, izgrađena 1978., kao jedna od najvećih u bivšoj Jugoslaviji. Podignuta je na mjestu na kome se nalazio epicentar razornog zemljotresa koji je 1969. pogodio Banju Luku, načinivši veliku materijalnu štetu i usmrtivši 15, a povrijedivši preko 1000 ljudi.

Gospodska ulica u Banjoj Luci

Preko puta Boske se već godinama nalazi nedovršena gorostasna betonska konstrukcija išarana grafitima, a ljudi koji ispred prodaju čarape i devize su učinili da se osjećam kao da sam u najmanju ruku usred Pridnjestrovlja, separatističkog regiona Moldavije. Nisam imao želju da se zadržavam duže na ovom mjestu, pa sam prodružio prema Gospodskoj ulici, kratkoj, ali lijepo sređenoj pješačkoj zoni Banje Luke. Duž skoro cijele ulice je postavljena dekoracija u vidu šarenih kišobrana, što je jeftin, ali efikasan način da se uljepša grad. U jednom od haustora sa desne strane naći ćete skrivenu i roštiljnicu CAP-CAP sa preukusnom hranom, o čemu svjedoči i ogroman broj ljudi koje sam tamo zatekao.

Vjenčanje u crkvi Hrista Spasitelja

Najzad stižem do Trga srpskih vladara, okruženog zgradama nekih od ključnih banjalučkih institucija, i ovo je konačno mjesto gdje grad počinje da izgleda reprezentativno. Centralni dio trga zauzima Saborni hram Hrista Spasitelja, veoma atraktivna pravoslavna crkva, koja kao i svi drugi vjerski objekti u Banjoj Luci ima burnu i kontroverznu istoriju. 

Palata banske uprave

Sagrađena je na mjestu nekadašnje Crkve Svete Trojice, vjerovatno najljepše pravoslavne crkve koja je postojala u Bosni, pogođene prilikom bombardovanja u Drugom svjetskom ratu. Kasnije je naređeno da se crkva sruši do temelja, a na njeno mjesto je postavljen spomenik palim borcima. Dozvola za obnovu hrama je izdata tek početkom 90-ih godina, a novoizgrađeni hram je dobio sadašnje ime, jer je u međuvremenu Crkva Svete Trojice izgrađena na drugoj lokaciji.

Banski dvor u Banjaluci

Na suprotnim stranama Hrama Hrista Spasitelja smjestili su se Palata banske uprave i Banski dvor. Obje zgrade su izgrađene 1932. godine, o čemu svjedoči i arhitektonska sličnost. U Palati banske uprave je smještena gradska uprava, dok se Banski dvor koristi za koncerte, izložbe i druga kulturna dešavanja. 

Zgrada nekadašnje Hipotekarne banke

Uz Banski dvor se smjestila i zgrada nekadašnje Hipotekarne banke iz 1936. godine, koja danas služi kao zvanično sjedište entitetskog predsjednika. Ispred palate je Park bana Milosavljevića (prvi ban Vrbaske banovine) sa njegovom bronzanom statuom, a ukoliko vam se ispraznila baterija na telefonu, možete je dopuniti u parku na stubu za kablovsko napajanje uređaja.

Ukrajinska grkokatolička crkva Hrista Carja

Iz parka se nastavlja Srpska ulica u kojoj su smještene katolička Crkva Marije Zvijezde i Ukrajinska grkokatolička crkva Hrista Carja. Ukrajinci su ove krajeve naselili u nekoliko talasa krajem 19. i početkom 20. vijeka, stigavši iz Zapadne Galicije, te i danas predstavljaju nacionalnu manjinu koja pokušava nekako da se izbori za svoja prava u ionako obespravljenoj državi. Ukrajinska crkva je takođe bila srušena u bombardovanju tokom Drugog svjetskog rata, a njena obnova još uvijek traje, iako su vanjski radovi završeni 2010. godine.

Crkva Svete Trojice

Odlučujem dovršiti obilazak nekolicine preostalih, od ukupno desetak mjesta, koliko sam procijenio da treba vidjeti u Banjoj Luci. Upućujem se Ulicom Bana Milosavljevića, u kojoj su smješteni uglavnom kafići; prolazim pokraj zgrade narodnog pozorišta i Carske kuće u kojoj se danas nalazi arhiv RS-a, te stižem najzad do pravoslavne Crkve Svete Trojice. Nakon što je prvobitni hram u centru grada srušen u bombardovanju, nova crkva je podignuta na ovom mjestu 1969. godine. Skladna arhitektura i uređeno dvorište su dovoljan razlog da posjetite ovu crkvu, bez obzira da li ste vjernik ili ne. Pored crkve se nalazi i Vladičanski dvor, vjerovatno jedna od najljepših gradskih građevina.

Pogled na bočnu stranu vladičanskog dvora

Nedaleko od pravoslavne crkve smjestila se i katolička katedrala Sv. Bonaventure, jedna od četiri katedrale u BiH. Pogađajte da je i ova crkva jedanput bila rušena, ali za razliku od drugih religijskih objekata u gradu, ona je stradala u zemljotresu, a ne ratu. Ponovo je izgrađena 1973. u stilu koji bih ja nazvao komunistički futurizam. Zaista nisam ljubitelj modernizma u sakralnoj arhitekturi, a da ne bih uvrijedio nečija osjećanja priložiću sliku pa sami donesite prosudbu o njenoj estetskoj vrijednosti. Kapija crkve je bila zaključana tokom naše posjete, tako da nismo bili u prilici da vidimo enterijer. 

Katolička katedrala Sv. Bonaventure

Ulica Kralja Petra I Karađorđevića, u kojoj se nalazi katedrala je širok bulevar sa drvoredima i zanimljivom starom arhitekturom, što mi se veoma dopalo, jer volim prostrane gradove. Ulica se završava ogromnim kompleksom vladinih zgrada, odakle se na jednu stranu nastavljaju stambena naselja, dok su na drugoj strani neizgrađene livade, što nisam očekivao, ali barem postoji prostor za plansko širenje grada.

Carska kuća, današnji arhiv

Za svega nekoliko sati sam uspio obići sve atrakcije Banja Luke, pa sam zbunjeno pokušavao smisliti na koji način da iskoristim ostatak dana. Postoji naravno još nekoliko stvari koje se mogu dodati u obilazak kao što su murali na zgradama u naselju Borik, ostaci džamije Arnaudije ili razne znamenite kuće poput Vile Paskolo, Džinića palate, Sokolskog doma i sl., ali su uglavnom raštrkane na različitim krajevima grada i nedovoljno atraktivne pa ih nisam posjetio. U gradu postoji i nekoliko muzeja kao što su Muzej savremene umjetnosti, Muzej pozorišnih lutaka i Muzej RS-a. Posjetu Banjoj Luci sam odlučio krunisati penjanjem na Šehitluke, danas poznatije kao Banj brdo. U pitanju je izletište i rekreativna zona, gdje građani Banja Luke upražnjavaju sportske aktivnosti i zajednička druženja.

Gospodska ulica

Na vrhu brda se nalazi memorijalni spomenik posvećen palim Krajišnicima u NOB-u, što je bio i glavni motiv mog uspona. Spomenik je izgrađen od bijelog bračkog kamena, visine 13 m i dužine 24 m, a krasi ga reljef koji prikazuje borbu i stradanje Krajišnika u Drugom svjetskom ratu. Iako sam mislio da sam u dobroj kondiciji, moram priznati da uspon do vrha nije bio jednostavan, mada vjerovatno je otežavajući faktor bio i sav pojedeni roštilj tog dana. Dopalo mi se što se na svakih stotinjak ili nešto više metara staze nalazi po jedna sprava za teretanu na otvorenom. To je idealan način da se prekrati put do vrha i odradi jedan kvalitetan trening u prirodi.

Banj brdo (Šehitluci)

Nadomak vrhu nas je sačekalo razočarenje u vidu zabrane prolaska do spomenika, jer se taj dan održavao nekakav festival pa su naplaćivali ulaznice po 15 KM. Nije nam preostalo ništa drugo nego da se vratimo nazad do automobila i time proglasimo današnji izlet završenim. Konačan utisak o Banjoj Luci jeste da se radi o gradu sa predivnom prirodom i dosta turističkog potencijala, koji zahvaljujući nemaru i nesposobnosti lokalne vlasti stoji neiskorišten. Gradu koji je u meni izazvao pomiješana osjećanja - od divljenja, preko razočaranja, do ljutnje. 

Banj brdo (Šehitluci)

Možda sam na momente bio i preoštar dok sam pisao o Banjoj Luci, jer viđao sam ja i skromnije gradove, ali mi je za njih i ljestvica očekivanja bila znatno niža. Da li ću se ponovo vratiti ovamo? Možda u budućnosti, s nadom da će se nešto promijeniti na bolje i da će Banja Luka pokazati da može da bude atraktivna turistička destinacija.